Otac djevojčice, koja se ubila, tvrdi da je godinama trpjela vršnjačko nasilje

Foto: Ilustracija

Otac šesnaestogodišnje djevojčice koja je prije dva mjeseca izvršila samoubistvo u Baru, Zoran Kovačević kaže da je ona godinama trpjela verbalno vršnjačko nasilje, prvo u osnovnoj, a zatim u srednjoj školi. Izolacija i omalovažavanje su najperfidniji vidovi vršnjačkog nasilja, koji kod tinejdžera mogu izazvati gubitak samopouzdanja i natjerati ga i na najdrastičniju odluku, a to je suicid, poručuje Kovačević, koji je 4. decembra prošle godine izgubio ćerku koja se bacila pod voz u Baru.

“Zašto sam odlučio da pričam o ovome iako sam ja od tog 4. decembra robot? Moje dijete je bilo žrtva vršnjačkog nasilja, ali ne fizičkog, nego verbalnog. Ona je imala probleme u OŠ Jugoslavija, gdje su je djeca zadirkivala i ja sam je prepisao u OŠ Meksiko gdje joj je bilo odlično. Onda je došlo vrijeme za gimnaziju, i prve godine je bilo sve kako treba, a onda su na drugoj počeli problemi”, priča Kovačević za Dan.

Kaže da je primijetio da se njegova kćerka sve više povlači u sebe i da je stalno zamišljena i tužna. Objašnjava da je mislio da joj nedostaje majka, pošto ona ne živi sa njima, da joj fali majčinski savjet.

“Odlučio sam da potražim stručnu pomoć u Centru za socijalni rad Bar, da pitam nekog stručnjaka da me posavjetuje šta da radim. Mislio sam da će mi oni reći da je dovedem da razgovara sa psihologom. Ipak je to djevojčica i ja sam mislio da joj nedostaje neki majčinski savjet koji joj ja ne umijem dati. Ipak, u Centru za socijalni rad su me dočekali sa riječima da je to sve normalno i da se tako djeca ponašaju u pubertetu, da je to prolazno i da će sve biti u redu”, navodi Kovačević.

Sada se, kako tvrdi, kaje što ih je poslušao. Pričao je sa ćerkom posle toga, ali je i on pomislio da je to prolazna faza. Nije otišao u školu da traži od njih da reaguju i zbog toga najviše žao.

“Zato molim nastavnike da posvete više pažnje djeci koja žive sa jednim roditeljom, pogotovo koja često da ostaju sama kod kuće jer njihov staratelj mora da radi kako bi obezbijedio normalnu egzistenciju, a ona su prepuštena uticaju društevnih mreža, najčešće Instagrama i Facebooka, gdje profile imaju i osobe koje čekaju emotivno ranjive i koji mogu da štete samopouzdanju djeteta. Djeca su tada prepuštena svojim mislima, a ponekad i savjetima zlonamjernih drugarica koje iz zavisti ili drugih razloga često daju „dobronamjerne“ savjete koji ničemu dobrom ne vode. Nisam otišao da im kažem da joj pomognu da spriječe verbalno maltretiranje nad njom, da spriječe izolovanje djeteta. Ona je bila izuzetan sportista, bavila se atletikom i odbojkom, u tome je nalazila oduška, ali je i tu čini mi se sad bila marginalizovana jer su favorizovali osobe koje su imale više poznanstava u sportskom klubu gdje je ona trenirala odbojku”, tvrdi Kovačević.

On nije mogao ni da nasluti kakva ga tragedija čeka. Tog  4. decembra njegova kćerka je otišla na časove u Gimnaziju „Niko Rolović“, došla je na vrijeme u školu, bila na prva dva časa, i posle velikog odmora umjesto nazad u klupu, pošla je u smrt.

“Ostavila je oproštajno pismo u kojem je napisala: „Nemojte za mnom žaliti, ja nemam za čim da žalim”. To je sve. Da mogu sad da vratim vrijeme natjerao bih ljude iz Centra za socijalni rad da mi pomognu, tražio bih od škole da je zaštiti, sve bih uradio, ali sada je kasno. Zato savjetujem roditeljima da uvijek reaguju i na najmanju promjenu u ponašanju djeteta jer ko zna šta se iza toga krije. Izgovor da su to djeca i da će sve proći nije dobar, uvijek treba pomoći djetetu, pokušati da se ono spasi”, ističe Kovačević.

U Gimnaziji „Niko Rolović” nijesu željeli da govore o tragediji, kao ni da odgovore na pitanje da li je tačno da je pokojna djevojčica bila žrtva verbalnog zlostavljanja, a da su to ignorisali profesori, uz obrazloženje „to su djeca i to je normalno”.

“Navedenim se bave nadležni državni organi, zbog čega škola zasigurno neće, niti smije, sebi dozvoliti da preuzima nadležnosti drugih organa i bavi se dezinformacijama u javnosti. Ovo je suviše važno, osjetljivo i bolno pitanje da bismo se na taj način odnosili prema njemu”, naveli su u gimnaziji.

U Centru za socijalni rad Bar (CSR) kažu da im se Zoran Kovačević nikada nije obratio povodom traženja stručne pomoći za sada pokojnu kćerku. Oni navode da su poslednji put kontakt sa Kovačevićem imali 2015. kada su rješavali problem kontakta maloljetnog djeteta sa majkom. Takođe, objašnjavaju da ni o jednom predmetu ne mogu iznositi detaljne informacije u nekom konkretnom predmetu jer bi to predstavljalo kršenje prava na privatnost.

Izvor: Dan

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Sajber nasilje je druga vrsta. Djevojcice od 6-7 osnovne do 2 srednje su najveca meta. Svakodevno mi omladina govori o tim problemima a najveci je da se djevojcice boje da pricaju sa roditeljima, a posto ne mogu da prijave nasilnika policiji bez prisustva roditelja one cute. Situacija je veoma, veoma alarmantna i evo vec neko vrijeme mozgamo kako da nadjemo put da one sa nekim komuniciraju. Trenutno pricaju sa mojom cerkom jer je ona nesto slicno prosla ali je mogla da prica samnom. Roditelji moraju biti otvoreniji i pricati sa svojom djecom.

Leave a Reply