PIŠE: Kaja Milačić, Gracija 

Spuštene glave, savijen pod teretom školske torbe i osjećaja krivice, jedan malac se vraća kući. Pješke po kiši. Iza njega lagano klizi auto. Otac ga snima i kaže: “Danas su me zvali iz škole. Tukao je drugaricu. Ovo mu je samo dio kazne. Oduzeću mu telefon, kompjuter, igice i neće izlaziti napolje.”

Ovaj video se, doduše jako kratko, vrtio po društvenim mrežama. Biće da nama na Balkanu baš i ne prija ovoliko samokritičnosti. Koliko bi nas na ovaj način kaznilo malene nasilnike? Koliko nas je spremno da prizna da je malac nasilnik? Ili bismo nakon razgovora sa nastavnicima i direktorem škole zaključili kako roditelji žrtve pretjeruju, preuveličavaju ono što je zaboga samo bezazlena dječija igra. Jer, čim samo malo porastu, postaće odlični drugari.

Priča pred vama je istinita.

Dado se radovao polasku u školu. Lijepo vaspitan i željan znanja, brzo je pobrao simpatije učiteljice i drugara. Činilo se kako će mu škola biti pjesma. No, ubrzo su stvari kao na filmu počele da se mijenjaju. Odlazio je u školu zamišljen, ponekad uplašen. Donosio je pernicu bez bojica, pocijepane sveske, a kako je bivao stariji, nezgode i slučajnosti su postajale ozbiljnije. Pocijepane farmerke, izblatnjavljenu jaknu i poneku modricu pravdao je sopstvenom nespretnošću. Sve češće je izmišljao sve maštovitije boljke kako bi izbjegao odlazak u školu. Ocjene su mu postajale sve lošije. Dadovim roditeljima na kraj pameti nije padalo drugo objašnjenje za ovaj nećeučeći i školonevoleći fenomen, do onog krajnje nepravednog: “Mnogo smo ga razmazili.”

Već je bio peti razred, a sestrica drugi. U vrijeme njegovog velikog odmora sestri su završavali časovi. Još uvijek pomalo ljuta na Dada zbog glumljenja bolesti tog jutra, mama je u dvorištu zatekla scenu koja joj je otvorila oči, udarila šamar i ostala urezana na duši do kraja života. Dado hoda spuštene glave, a za njim ide desetak dječaka pljujući ga, vrijeđajući, udarajući po glavi i bacajući na njega papiriće i kamenčiće. Strašnije od te scene za mamu je trenutak kada su je ugledali. Dado, umjesto da pritrči majci u zagrljaj, bježi! Neki od nasilnika joj prilaze, da se toboš vaspitano jave, a neki se prave kao da su tek slučajno tu. Kakav poraz za jednog roditelja!

Svjesna da nema mnogo izbora, naredi Dadu da pođe po knjige i povede djecu kući. Kada konačno shvati da mama nije ljuta na njega zbog scene koja je dočekala u dvorištu, Dado počinje da govori. Plače dok iz njega kulja bujica gorčine, straha, krivice, razočaranja… Počelo je još u prvom razredu. Dvojica drugara su sve započeli. Jedan je čak i dobrodušan, ali povodljiv i pod uticajem drugog. Ostali su se, kao što to djeca čine, priklonili jačem i navalili na onoga ko im ne pruža otpor. Detalje je uglavnom zadržao za sebe, iako je shvatila da mu je od bacanja torbe u kontejner, otimanja užine ili para, čak i šutiranja i udaranja, bilo strašnije kada su mu vrijeđali roditelje.

“Zašto si ćutao?” pita ga, nakon što je ispričao svoju priču. “Ti si sa njihovim mamama pila kafu.”

Kasnije tog popodneva je sa gospođama posljednji put popila kafu. Odgovor koji je dobila je i očekivala: Djeca su, proći će ih to! Pošla je i do škole i potražila učiteljicu, koja je nije ni saslušala, već nadmeno najavila kako će Dado završiti razred dovoljnim uspjehom samo zahvaljujući njenom sažaljenju i da će dogodine biti premješten u specijalno odjeljenje za djecu koja teško uče.

Direktora škole nije uspjela da pronađe, kao ni pedagoga. Jednostavno, za te vrste problema nikada nisu bili tu, a vrata njihovih kancelarija zaključana. I raspitala se ima li mjesta za njenu djecu u drugoj školi. Dadov otac je isprva bio protiv ove odluke. Ali, kako se nasilno ponašanje do kraja godine nastavilo, čak postalo i ozbiljnije, a odlasci kod učiteljice i pozivanje roditelja samo pojačavali Dadovu muku, složio se. Mama je dala Dadu maleni savjet, ako ponovo pokušaju da te tuku – udri! I naravno da su pokušali i naravno da ju je majka udarenog odmah pozvala, spremna na ozbiljnu svađu. Dadova mama je samo podsjetila na onu rečenicu djeca su to…, i poslala dođavola. Nikada više se nisu srele.

Pet godina kasnije, Dado je odličnim uspjehom završio polugođe prvog razreda gimnazije. U onoj drugoj osnovnoj školi zavolio je istoriju, geografiju, stekao dobre i iskrene drugove. Dado je imao sreće. Iako je preživio ozbiljnu traumu, ostao je tolerantan, ljubazan i veseo.

Koliko je Dadovih roditelja među vama koji ovo čitate? Ne obraćam se vama. Obraćam se roditeljima one djece koja svakodnevno verbalno ili fizički dovode nekog Dada do suza. Zato što nosi naočare, umije da kaže izvini, hvala. Zato što koristi stari model ili uopšte nema mobilni telefon. Zato što nema posljednji model patika, ili nosi naslijeđenu obuću. Zato što jedini oštri olovku iznad kante za smeće. Zavist, potcjenjivanje, zloba, oholost, manipulacija… Stoji li ovo uz dijete koje volite? Jasno je da svi volimo svoje mališane. I vjerujemo da su nakićeni svim vrlinama ovog svijeta. Razlika je samo u količini samokritičnosti roditelja.

Jedan takav išao je sa mnom u školu. Imala sam sreće, pa me je njegovo paradiranje silom i strahotom nekim čudom mimoilazilo. Drugi nisu bili pošteđeni. Mrcvario je jednog pilota, jednog hirurga i jednu violinistkinju. Njegovi roditelji bili su najbučniji na roditeljskim sastancima, branili čast svoga sina, pravdali i ono što nema smisla opravdavati. Osamdesetih je pohađao podzemlje umjesto fakultet. Devedesetih je postao čest gost crnih hronika. Nije dočekao novi vijek.

Aleksa Janković bi ove godine napunio dvadeset i jednu godinu. Nemojte nikada da ga zaboravite! I molim vas, ne koristite rečenicu – Djeca su to, proći će ih! Jeste li u stanju da svog malog princa oštro kaznite zato što je drugarici polomio kišobran? Ili lomio bojice drugaru iz klupe? Mislite li da je ovo bezazleno? To su prvi signali da mali princ stasava u onog kojeg se cio razred plaši.
A takvi ne idu daleko, kolikogod se činilo kako su otresiti i snalažljivi.

Ako ih zaista volite, pomozite im!