Traume vršnjačkog nasilja iz ugla djeteta

Svako četvrto dijete u crnogorskim školama tokom prošle godine bilo je žrtva vršnjačkog nasilja, pokazalo je posljednje istraživanje nevladinih organizacija i Ministarstva prosvjete. Uz ove alarmantne podatke poseban problem je što djeca, zbog nepovjerenja, ne prijavljuju nasilje školskim psihološko-pedagoškim službama, nastavnicima, roditeljima ili centrima za socijalni rad.

Slično iskustvo u osnovnoj školi je doživjela i Marica, danas srednjoškolka.

“Učila sam u osnovnoj školi u Podgorici koja se smatra jednom od boljih, gdje se upisuju djeca bogatih i važnih roditelja. A ja sam i po bogatstvu i po svemu prosječna, i zbog te svoje prosječnosti sam imala probleme. Moje odjeljenje me je zadirkivalo zbog mog fizičkog izgleda, socijalnog statusa i ponašanja. Svakodnevno sam trpjela uvrede i ponižavanje. Ali šamar jedne djevojčica iz razreda – koja me na času fizičkog vaspitanja udarila bez ikakvog razloga i rekla mi: ‘Jadna si, žalim te‘ – pamtiću čitav život”, priča Marica za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Ona je samo jedna od brojne djece koja je izgubila povjerenje u nastavnike, zbog svega što joj se dešavalo u ranim đačkim danima.

“Kad bih se obratila učiteljici ili nastavnici… požalila se ili potražila pomoć, tu pomoć nijesam dobila. Zato je više nijesam ni tražila”, iskreno će Marica. Pomoć nije tržila ni od roditelja pa se, uz ostale đačke probleme i obaveze, sama nosila sa svakodnevnim nasiljem.

I istraživanje iz crnogorskih učionica, sprovedeno u jesen 2018. na oko 5.000 hiljada đaka, potvrđuje da djeca nasilje uglavnom ne prijavljuju roditeljima, nego se sama sa tim nose.

Marica objašnjava zbog čega je o nasilju koje je trpjela ćutala pred svojom majkom.

“Bojala sam se da, ako moja majka dođe u školu, to može da prouzrokuje još veći problem, da će se nasilje koje doživljavam od strane vršnjaka pojačati i da će biti još brutalniji”, kaže ona.

Iako je Marica iz škole dolazila zabrinuta, majka nije posumnjala da joj je kćerka žrtva vršnjačkog nasilja. Na svako pitanje na tu temu Marica je izbjegavala odgovore.

“Njenu potištenost sam pravdala spletom porodičnih okolnosti, ponašanjem djevojčice u pubertetu, a ne zbivanjima u učionici”, priča za RSE Mila, Maričina majka.

Mila kaže da je sasvim slučajno saznala da je njeno dijete žrtva vršnjačkog nasilja.

“Došla sam u školu iz drugog razloga i dok sam prilazila školskoj zgradi primijetila me jedna od Maričinih drugarica. Dotrčala je i rekla: ‘Teta Mila, Marica ti svaki dan plače oko škole. Nju diraju njih tri!’. Šok sam preživjela… Potom je prišla Marica, uplakana. Pitala sam je: ‘Šta ti je sine?”. ‘Majko ja ne mogu više’, jecalo je moje dijete. ‘Dana nema kad me ne diraju‘, prisjeća se Mila scene ispred škole.

Ona objašnjava da joj je kćerka tada otkrila i za ponižavanje kada su joj djevojčice podizale suknjicu i izrugivale se pred razredom vešu koji je Marica oblačila.

Više puta se Mila žalila upravi škole, ali nasilje nije prestajalo.

Mjere koje škole treba da preduzmu kad se uoči vršnjačko nasilje

Poslije jedne epizode u kome je Marica bila žrtva fizičkog nasilja, majka je zaprijetila da će i djecu i nastavnike, kao i školu prijaviti policiji.

Nakon toga fizičko nasilje nad Maricom prestaje, priča Mila prisjećajući se dešavanja sa roditeljskog sastanka.

“I onda smo se svi sastali. Ljudi iz uprave škole i roditelji djevojčica iz razreda koje su Maricu maltretirale. Odustala sam od prijave pod uslovom da roditelji obećaju da će natjerati djecu da moju Maricu ostave na miru. Tako je i bilo. Ali su onda nastupili drugi problemi, sve djevojčice iz razreda Maricu su izbjegavale. Niko nije htio da se druži sa njom a i odnos nastavnika je bio hladan. ‘Majko, sa mnom neće niko’“, prisjeća se Mila kćerkinih riječi i suza.

I Marica se prisjeća tih dana.

“Nakon tog roditeljskog sastanka, fizičko nasilje je stvarno prestalo, ali se odbacivanje i potpuno izopštavanje iz društva pojačalo”, riječi su Marice.

Odlaskom u srednju školu, Marica je konačno izašla iz kruga nasilja i posvetila se učenju. Danas zna da je ćutanje bilo pogrešan izbor.

“Nemojte dozvoliti da vas neko maltretira i zlostavlja. Bolje je da prijavite nasilje… obratite se svima. Na sav glas vičite i jasno govorite o svom problemu. Neko će vas čuti”, poručila je Marica.

Da većina odraslih u crnogorskom društvu okreće glavu od nasilja koje djeca doživljavaju svjedoči socijalni eksperiment izveden u centru Podgorice u kome su tri učenika verbalno maltretirala djevojčicu na ulici naočigled prolaznika. Za dva i po sata trajanja eksperimenta svega dvoje odraslih reagovalo je na nasilje koje su vidjeli ali ga niko nije prijavio, saopštili su rezultate svog eksperimenta iz udruženja Roditelji.

I dok svako četvrto dijete u Crnoj Gori ima ovakva ili slična iskustva sa vršnjačkim nasiljem, nadležne institucije odgovornost za ponašanje djece pripisuju isključivo roditeljima dok roditelji krive škole i sistem u cjelini.

Ipak, prosvjetne vlasti su u cilju rješavanja problema vršnjačkog nasilja, najavile formiranje posebnih komisija u kojima će biti uključena i policija.

Izvor: RFE

Procedure i Izazovi Samohranog…

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Problem je što odrasli ne reaguju na vršnjačko nasilje, a o prosvetnim radnicima tek nemam komentar, oni stvaraju klimu u kojoj je vršnjačko nasilje u školi prihvatljivo. Dok se ne edukuju i promene ponašanje svi oni koji rade sa decom, smešno je pričati o ponašanju dece.

  2. Djeca cesto u kuci gledaju kako se roditelji tuku,zatim su gladni i emotivno zapusteni i prepusteni internetu punom nasilja.Profesorice dolaze u crne tange na bijele pantalone i jos joj gace vani vire ili u sklampaste gace sa crnilom oko ociju ko najgori ulicar.A onda direktori nasilje prepisuju odnosu trenera dje djeca provode najmanji dio vremena oko sat i po npr.vaterpolu i govore da je tu problem.Ma kako?Ako dijete dodje iscrpljeno i mirno sa treninga i jedva domaci zavrsi i podje u skolu.

Leave a Reply