Dozvoliti djeci da slijede svoj prirodni ritam razvoja

Foto: Ilustracija

Ubrzano prohodavanje nije prednost i djeca koja koja znatno ranije prohodaju u odnosu na svoje vršnjake sklona su tome da budu motorički nespretnija, smatra neurorazvojna fizioterapeutkinja Ljiljana Buršić.

„Čini mi se da su roditelji sve više opterećeni vremenskim razvojem svoga djeteta, čime zapravo podstiču i ubrzavaju njegov motorički razvoj, što nije dobro“, kazala je Buršić, koja radi upravo s bebama i djecom najmlađeg uzrasta.

U svom svakodnevnom radu sve češće srijeće roditelje koji govore kako njihove bebe već s mjesec samostalno drže glavicu, s tri ili četiri mjeseca se okreću i sluša one koje tvrde da njihova djeca sjede s pet mjeseci, a hodaju sa sedam ili osam mjeseci.

Prema njenim riječima, takvo potenciranje ubrzanog i neprirodnog motoričkog razvoja nije dobro za samo dijete.

„Uostalom, to je stvaranje pritiska na druge mame i tate, čija se djeca ne razvijaju takvom brzinom”, kazala je Buršić.

Ona dodaje da roditelji moraju shvatiti da takvim svojim stavom, nesvjesnom opterećenošću vremenom, postaju odgovorni za ubrzani razvoj svog djeteta, da oni taj razvoj podstiču, forsiraju i ubrzavaju.

“Često se određena refleksna radnja shvata i tumači kao djetetova spremnost na početak okretanja, sjedenja ili hodanja. Normalno je očekivati da će se šestomjesečno dijete, kad ga podignete, odguravati o podlogu. Dijete time tek stvara osjećaj, no to nije ni blizu početka hodanja. Ako dijete držimo ispod pazuha i postavljamo ga na pod, ono će nogama početi da ‘misli’ i prilagođavaće se na situaciju. Takva djeca će i brzo prohodati”, pojašnjava Buršić.

Dodaje da ubrzano prohodavanje nije prednost i da djeca koja znatno ranije prohodaju od svojih malih vršnjaka sklona su biti motorički nespretnija.

Buršić pojašnjava da dijete koje prohoda s osam mjeseci u dobi od godinu dana i dalje najčešće hoda nespretno i nepravilno, raširenih ruku, pada preko najmanje prepreke.

“Takvo dijete se ne zna okrenuti, kad dođe do igračke na podu ne zna pravilno čučnuti i dignuti se”, dodaje ona.

Prema njenim riječima, dijete koje prohoda s oko godinu dana sve će to znati, vrlo brzo će hodati opušteno, znaće da padne i da se digne.

Buršić kaže da je primijetila da nijesu samo roditelji opterećeni vremenom već da su žurba, trka, brzina, nedostatak strpljenja i opuštenosti sveprisutni.

“Danas mamu s djetetom od godinu dana prvo što pitaju je ‘Hoda li?’ Ne pitaju kako je ona, je li dijete zadovoljno… Ako slučajno dijete ne hoda s godinu dana, čujemo komentar: ‘Pa dobro, hoće, hoće…’ Ima li dijete oko šest mjeseci obavezno se pita ‘Sjedi li?’, pa slijedi komentar ‘Još ne? Pa ima još vremena!’”, navodi ona.

Buršić savjetuje roditeljima da dozvole djeci da slijede svoj prirodni ritam razvoja.

“Poštujmo njihov ritam i ne namećimo im svoj. Nemojmo ih požurivati i ubrzavati jer im time ne činimo dobro”, poručila je ova neurorazvojna fizioterapeutkinja.

Izvor: mamatataja.hr

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Sjajan tekst! Svaka čast!
    Kod nas su posebno izrazene te pa pomalo malogradjanske stvari tipa uporedjivanje djece, neumjesna pitanja i komentari, a jako je osjetljiva stvar posebno za nove roditelje. Ali u balkanskom je duhu voditi tudja posla paralelno sa svojim, nekad čak i malo angazovanije tudja nego svoja 💁

Leave a Reply