Prirodno je da djeca počinju u školu sa sedam godina

Neuropsiholog Ana Vladimirovna Semjonovič smatra da je priprema djeteta za školu, u smislu učenja čitanja i računanja, potrebna ali ne s tri godine, a kada je u pitanju odlazak u školu ona kaže da djeca ne bi trebalo da počinju prije sedme.

Ana Vladimirovna Semjonovič je neuropsiholog, doktor psiholoških nauka, profesor na Katedri za kliničku psihologiju, autor je preko 200 knjiga, među kojima su Uvod u neuropsihologiju u dječjem uzrastu, Neuropsihološka korekcija u dječjem uzrastu i praktičnih priručnika namijenjenih psiholozima, pedagozima i roditeljima.

Velimirovna smatra su da djeca treba da počinju sa sedam godina u školu jer je, kako kaže, tako priroda odredila zato što se neurofiziološki upravo sa sedam godina formiraju proizvoljna pažnja i mnogi drugi mehanizmi mozga koji omogućavaju djetetu da ima uspjeha u učenju. Drugim riječima, mozak je spreman za to da dijete sjedi na jednom mjestu 45 minuta.

“Meni je, kao čovjeku kome su poznati zakoni evolucije, očigledno da je ubrzavanje isto tako štetno kao i kašnjenje”, pojašnjava ona.

Vladimirovna kaže da, kao neueopsiholog, na situacije kada djeca u uzrastu od dvije i po do tri godine počinju da uče da pišu, čitaju, računaju gleda negativno.

“Možemo kao primjer navesti sljedeću analogiju: je li dobro ili nije da čovjek stupa u polni kontakt u desetoj godini života? Sasvim je jasno da dijete ni fiziološki ni psihološki nije spremno za takav “eksces” i da iz toga proizlazi samo trauma. To je svima neupitno jasno i za to nisu potrebni posebni dokazi”, navodi ona.

Pojašnjava da postoje neurofiziološki zakoni razvoja mozga i da je njegov energetski potencijal ograničen u svakom vremenskom momentu.

“Ako trošimo energiju na neblagovremeni razvoj neke psihičke funkcije, nastaje deficit ondje gdje je trebalo da ta energija bude aktivno usmjerena. Ako sredina traži da se izvrši neki zadatak, mozak će ga izvršavati, ali na račun nekih drugih struktura psihe”, dodaje Velimirovna.

Kako kaže, period između druge i treće godine je period burnog razvoja senzomotorne i emocionalne sfere djeteta. A ako roditelj dijete počne učiti da čita, piše, računa – da ga pretrpava spoznajnim procesima – on mu time oduzimate energiju, naročito od osjećanja. I kod malog djeteta počinju da se “kovitlaju” svi emocionalni procesi i otrgnu se neki programi somatskog (tjelesnog) razvoja. Vrlo je moguća pojava nekih disfunkcija, dijete može početi nešto da boli, čak je moguće da se počne i liječiti, pojašnjava ova neuropsihološkinja.

Velimirovna navodi da posljedice te selekcije energije mogu da se ne pojave odmah pa da se u sedmoj godini djeteta roditelj počne čuditi otkud “odjednom” enureza (mokrenje u krevet), kako su se “odjednom” pojavili strahovi, otkud u pubertetu “odjednom” dolazi do emotivnih padova, niko ne shvata zašto je dijete postalo agresivno ili hiperaktivno.

Ona postavlja pitanje šta to znači pripremati dijete za školu?

“Je li privikavanje djeteta na elementarni dnevni raspored priprema za školu? Onda se to bezuslovno može početi od 2-3. godine. Dijete uči da je doručak tad i tad, ručak tad i tad. Sportom se bavi u toj i toj odjeći, u porozište oblačimo to i to”, dodaje ona.

Prema njenim riječima, priprema za školu u smislu učenja čitanja i računanja, potrebna je, ali kasnije. To je oduvijek počinjalo s četiri, još bolje s pet godina.

Kako navodi, iz nekog razloga svi smatraju da spoznajni procesi počinju tek kada je dijete sjelo za sto i počelo da piše slova.

“Razvoj kognitivnih procesa odigrava se zapravo i dok mama i dijete šetaju kroz šumu i ona pita: “Vidi visibaba. Kakva je ona? Kakve su njene latice?” I zajedno s djetetom “savladava gradivo”. A onda kaže: “A evo ljubičice?” Potom pita: “Što ti misliš, po čemu su njih dvije slične, a po čemu se razlikuju? I ovo je cvijet i ono je cvijet.” Eto, to je razvoj kognitivnih procesa. Kao rigidan neuropsiholog, uvjeravam vas da je to najbolja moguća “priprema za školu” u uzrastu 3–4 godine”, pojašnjava Velimirovna.

Dodaje da se isto to može raditi i dok dijete sjedi za stolom, a mama ga pita: “Što misliš,je li mi sada ručamo ili doručkujemo? A što to imamo na stolu što nije bilo kada smo doručkovali?”.

“Još je bolje ako mu dok postavljaju stol postavlja pitanja. Može se na primjer zapitati: “A što ćemo staviti pošto ćemo ručati? Hoćemo li staviti čaše ili šalice?” I to je takođe razvijanje spoznajnih procesa”, kaže ona.

A kada baka čita unuku priču na glas – zar nije i to razvoj njegovih spoznajnih procesa… A što vidimo u praksi, pita se Velimirovna.

Kako kaže, djeca se po pravilu preopterećuju i da pri tome dijete ostaje apsolutno neadaptirano sa stanovišta normalnih svakodnevnih znanja.

“Postoji zakon: svaki razvoj kreće od očiglednog ka apstraktnom. Ako učimo dijete od tri godine da piše slova i brojeve, mi taj zakon okrećemo naopako. A zakoni psihologije i evolucije moraju se izvršavati postojano, oni su jednako univerzalni kao Newtonovi zakoni. Narušavanje je moguće jedino na svoj rizik”, pojašnjava ona.

Velimirovna kaže da ne govori o djeci koja s četiri godine sama vrlo lijepo uče da čitaju, ali da prema njenom mišljenju nije korektno praviti od toga univerzalni program razvoja.

Kada su u pitanju školice za razvoj umjetničkih sposobnosti u koje roditelji praktikuju da upišu djecu prije škole ona kaže da to bude razvoj umjetničkih sposobnosti tipa dramskih radionica, crtanje… ali neka slova i brojeve ostave na miru.

“Niko mi ne može odgovoriti na pitanje: Zašto dijete u drugom tromjesečju škole treba čitati 152 slovnih znakova u minutu, a ne 148? I zašto to treba postići do 15. 11., a ne do 15. 3.? Zašto je tako neophodno da čita brzinom od 152 znaka u minuti? Jer to ne doprinosi razvoju intelekta niti daje neko znanje”, kaže ona.

Dodaje da se prema tome ne treba odnositi nikako drugačije nego kao prema gluposti i da postoje individualne psihofiziološke osobine te da će jedno dijete to prije ili kasnije postići, a neko možda neće nikada.

Prema njenim riječima, ti ljudi nijesu u toku da se informacija usvaja na razne načine i da je sasvim moguće da kod jednog broja djece usvajanje informacije uopšte nije povezano s brzinom čitanja već je povezano s totalno drugačijim faktorima, koji kod njih mogu biti sasvim lijepo razvijeni. A eto, brzina čitanja da se kod njih, kao svi drugi procesi u vezi s velikom brzinom, razvijaju malo sporije.

Poručuje svim roditeljima da ne zabadaju glavu u pijesak i da se ponekad prema svom djetetu odnose kao da je tuđe, to jest da pogledaju na njega sa strane.

“Jer ako roditelj makar samo na minut izađe iz svoje uloge i zamisli da njegovo dijete nije najgenijalnije na svijetu, on će uočiti i nešto za što bi, kad bi to bilo nečije tuđe dijete, rekao: “Jao bože kakav užas!””, navodi Velimirovna.

Dodaje da ne plaši roditelje nego da, naprotiv, želi da ih stavi u položaj normalnog odraslog koji vodi računa o svom djetetu i koji, kako kaže, ne zatvara oči da bi se potom dosjetio: “Niko ne valja, učitelji ne valjaju!”.

“Pozivam na to da se nepristrasno razmotri: “Pogledajte zašto vaše dijete ne kontaktira s drugom djecom, zašto je agresivno?””, poručuje ona.

Velimirovna kaže da roditelji treba da znaju da se odnosse prema svom djetetu sa zadrškom, da ne objašnjavaju njegove osobine pukom neobičnošću, nego da se posavjetuju sa stručnjacima.

Kako navodi, ona je sa tri godine bez problema, naučila da čita, istovremeno je učila i engleski i muziku.

“Ali ja sam imala bake i tete koje su mi kad sam imala tri godine formulirale tezu koju sam naučila kao abecedu: “Tvoja sloboda se završava tamo gdje počinje sloboda drugog čovjeka.””, dodaje ona.

Prema njenim riječima, prije dvadeset godina, kada je još postojala institucija bake, institucija normalnog lijepog odgoja, mnogo uglova je na vrijeme ispeglano.

Kako kaže, sada toga nema i nema ničega umjesto toga i da zato, u cjelini s orijentacijom na rani intelektualni razvoj, već danas se može izazvati emocionalno osiromašenje dječje populacije. Dodaje da je upravo to plaši najviše od svega.

Izvor: psifact.ru / Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov za detinjarije.com

SOS linija baner

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Evo, kod nas ne može, prirodno je sve što je neprirodno. Moje dijete je sa nepunih 6 krenulo u prvi razred, koje je smatralo da je još uvijek u vrtiću, ustajalo, šetalo se. Što fali starijim generacijama koje su kretale od 7 godina u školu? Zar treba da se razlikujemo od ostalih pa bilo to i na uštrb djece? Naravno da ne! Treba ukinuti 9. razred, da kreću u školu sa 7 godina, i ne oduzimati im tu jednu godinu bezbrižnog djetinjstva bez obaveza, da uživaju u dječijim igrama ali i pripreme se za školu i sve što ih čeka, ali kad je pravo vrijeme! Ne zri voćka u proljeće nego u jesen gospodo!

  2. Imamo mi nase strucnjake koji su pametniji.Skolstvo su uništili,ne zna se na sta lici.Ali bitno je da mi imamo 9 razred i koji ni oni sami ne znaju cemu sluzi osim sto djeci uzima djetinjstvo

  3. Pokrenimo se mi koji radimo u vrtićima školama i roditelji.Argumentujmo sve činjenice da je uzrast djeteta od 7g sposoban za školu i školske obaveze!!! Budite vi kao jasno udruženje inicijatori a imaćete podršku!! Osim neosporno bioloških uslova za polasak u školu, niz je i onih drugih koji su na strani da dijete pođe u školu sa 7g (dužina boravka u školi,produženom boravku u neadekvatnim uslovima,bez potrebnog odmora,smjene u školama neprimjerene za taj uzrast,nepravilna ishrana….)

  4. Па наравно да им не треба да имају здраву и паметну дјецу, дегнеризација дјеце, уништавање породице, докле више иста прича људи, треба да дејствујемо и да устанемо против ове бруке…Него ето, сад ће опет да ме банују јер сам хушкач и против система пустог вељег савршеног!

  5. 1.razred im je “sve kroz igru”,a uzeli su djeci najljepšu godinu da se zbilja igraju kod kuće ,u vrtiću ,u parkiću . ..Za tu jednu”ukradenu “godinu ,dijete zbilja bude mnogo zrelije .
    Odavno nisam bolji predlog čula .Svaka čast za dr!

  6. Ukoliko ne zelite da vam djete krene sa 6 godina,spremite se da dostavite potvrdu od izabranog doktora i vasu izjavu da djete nije mentalno zrelo jer to traze da bi se odlozio polazak u skolu.Ne znam samo cemu uslovljavanje!? Jer u tom uzrastu velika je razlika u zrelosti izmedju 2 djeteta medju kojima je samo pola godine razlike….a program nam je katastrofa,prvo polugodiste crtaju boje a onda u drugom na vrat na nos uce po dva slova da bi se stiglo,o matematici i da ne govorim

  7. Не зна он, као што знају стручњаци из министарства просвјете, да мозак наше дјеце није исти као код друге дјеце.

  8. Mi,ucitelji,pricamo o tome od prvog dana reforme.Niko nas ne cuje,pa se iskreno nadam da ce ovaj clanak navesti makar na razmisljanje one koji uvedose djecu od 5-6god.u ucionicu.

  9. Ja kao majka i defektolog po profesiji ne mogu sebi oprostiti sto sam svoje dete upisala sa 5 god i 8 meseci u prvi razred. I tada sam tvrdila da je to neprirodno a i sada stojim iza toga. Tako da definitivno stojim kao podrska iako smatram da smo svi i roditelji i ucitelji bili slizni i jedinstveni taj zakon ne bi prosao. Pa to su nasa deca i mi ih ucimo i najbolje znamo koliko su zreli…

  10. Znaci svako dijete je isto pa se tako I moze treirati. Ja mislim da su sva djeca posebna I da isti pristup svakom nekoj djeci odgovara a nekoj ne. Sistem svakako ne moze da tretira djecu odvojeno jer nema profesora za svako dijete. E bas tu se vidi koliko je svijet u stvari potpuno pogresno koncipiran I naravno ne samo tu, kasnije I posao I 90 posto gluposti koje se uce a nicemu ne sluze……

  11. Normalno… otima im se prilicno dragocjena godina djetinjstva , i brže bolje ih ugurava aktuelna pamet u sistem koji je takođe veeoooma upitan i diskutabilan, jer recimo, sa velikom mučninom posmatram svoja dva đaka kako ih zlostavlja npr.aktuelni autorski repertoar u čitankama.. itd. Sa 7, naravno, sa 7.

  12. Prirodno je da se deca igraju dok god su deca. Kroz igru da se uce osnovne stvari. Kasnije da se skoluju. Danas se uci kako sluziti sistemu, a ne kako biti pametniji sa sto vise informacija. Danasnja skola, ustvari, ispira mozak djacima, koji prisilno uce ono sta ne zele.

Leave a Reply