Smrt, razvod i ostale školske teme

PIŠE: Ksenija Popović, spisateljica

Uvijek me je iritirala priča da je u Crnoj Gori vrlo teško da dijete odličnim prođe osnovnu školu, a da roditelji ne uče s njim i ne pomažu oko domaćih zadataka. Činilo mi se da je to odlika pogrešnog roditeljstva, pretjeranog tetošenja djece koja se ne osamostaljuju na vrijeme i na ovaj način stiču naviku da im u rješavanju problema uvijek mora pomagati drugi. Takođe sam smatrala da je to način da djeca “zarade” ocjene koje ne zaslužuju, i da se time zapravo njima čini medvjeđa usluga.

Ispalo je, međutim, da su bili u pravu svi oni koji su mi govorili da sačekam da postanem roditelj, pa onda mudrujem o roditeljstvu, jer mi je susret sa našim sistemom školstva ukazao na dvije tužne istine:

Prva je ta da je sistem osmišljen tako da dobar dio savladavanja gradiva zapravo počiva na radu sa roditeljima. Druga je ta da su nam udžbenici tako koncipirani, da je ponekad zaista neophodna intervencija roditelja da se djeci ne bi usadile neke navike koje su – najblaže rečeno – upitne.

Nije mi nije namjera da ovim tekstom pokrećem polemiku o crnogorskom jeziku, ali mi je vrlo iritantno konstantno zlostavljanje koje trpi ovaj naš nesrećni jezik, što zbog opšte nepismenosti naroda (ustani se, čak štoviše, ništa mi ne hvali, i sl.), a što od silne potrebe da se naglasi pripadnost ovom ili onom narodu. Svi koji su imali priliku da sa mnom prozbore na tu temu, znaju da ne smatram da je određenom načinu izražavanja mjesto u školi i udžbenicima, i da ne smatram da dijete treba u školi da nauči da govori “onđe” i da se služi izrazima koje su već moji djedovi i babe smatrali arhaizmima, a koji su odjednom opet u modi.

Ali ono što me još više pogađa je način na koji se tretiraju osjetljive teme i zadaci koji se postavljaju djeci na te teme.

Konkretno danas, moj devetogodišnji sin uči lekcije o uređenju porodice iz Poznavanja društva, gdje se objašnjavaju osnovne ljudske potrebe, ponašanje prema bolesnima i licima s posebnim potrebama, porodični, državni i međunarodni praznici i kakvi sve događaji obilježavaju  život jedne porodične zajednice – rođenje djece, vjenčanja, smrt, razvod braka.

Na lijep je način sročen tekst o smrti bliskih osoba, pa i onaj o razvodu, gdje autor objašnjava da dijete nikad nije krivo za taj događaj i da će roditelji nastaviti da ga jednako vole i nakon što ne budu više živjeli zajedno. Iako se ovo drugo uopšte ne podrazumijeva, saglasna sam da se djetetu od devet godina ne može drugačije govoriti na tu temu i da većina roditelja koji napuste porodično jezgro (bilo to svojom, ili tuđom voljom) makar načelno tvrde da dijete vole kao nekad, iako ga mnogo manje viđaju i prečesto zaboravljaju da se bave njime.

Ono što je u meni izazvalo revolt i potrebu da se danas oglasim, međutim, jeste niz pitanja koja su postavljena u samom udžbeniku ispod lekcije, i na koja je trebal odgovoriti u vidu domaćeg zadatka. A posljednja dva glase ovako:

– Kako se članovi porodice mogu oprostiti od drage osobe (koja je umrla)?
– Što djeci treba reći o razvodu braka? Na koji način? Po tvome mišljenju (zarez izostavljen) koji je najbolji način da roditelji i djeca zadrže dobar odnos poslije razvoda i nastave da se viđaju?

Mislim da nije za čuđenje to što moje dijete nije umjelo samo da ponudi odgovore i što je bilo neophodno da mu odrasla osoba pomogne u tome. Vjerujem da nije za čuđenje ni to što je odrasla osoba koju je zapala ta dužnost, a to sam ja, takođe morala dobro da razmisli kako da ovo formuliše na način koji će njemu biti razumljiv, a zadovoljavajući za pristojnu ocjenu. Lično nisam baš najbolja u opraštanju od dragih osoba koje umiru i još se nisam oporavila od smrti svojih djedova i babe, i nikad mi ti događaji neće biti dovoljno davni, tako da nisam sigurna da se bilo kome može dati recept za te situacije. Neko voli da gleda fotografije osobe koje nema, neko da leleče i da se zamota u crninu i ne izlazi iz nje, neko se vješa, dok neko treći možda to čini odbijajući tradicije i ne pominjući ništa, već prolazeći kroz to na svoj, intimni način koji ne dijeli sa svijetom.

S druge strane, kako može dijete od devet godina da formuliše mišljenje o tome kako roditelji i djeca treba da zadrže dobar odnos nakon razvoda? Ja sam dijete razvedenih roditelja i možda bih, sa četrdeset i jednu godinu životnog iskustva, umjela da pobrojim kako sve roditelji i djeca ne bi trebalo da se ponašaju.

Ne razumijem zašto su to prelamanja u našim državama morala baš ovoliko da se odraze na školstvo. Ne dopada mi se to što se ljudi okome na te učiteljice, od kojih se većina svojski trudi da uradi najbolje što može sa materijalom koji je često trećerazredni, u atmosferi u kojoj je sve teže postići autoritet kod djece i konstruktivnu saradnju sa roditeljima. Konkretno nemam ružne riječi ni za jednu učiteljicu koja je radila s mojom djecom, a usljed selidbi smo ih promijenili nekoliko, ali zato me hvata očaj kad vidim riječi koje se koriste u tekstovima u udžbenicima, kad vidim da uče čitave lekcije iz nestandardnog jezika, da im je u testu iz engleskog jezika postavljeno pitanje koje sadrži gramatičku grešku, a pogotovo kad se pred njih postavljaju zadaci kojima nisu dorasli ni mnogi roditelji, poput ovoga o razvodu.

Zaista se nisam nadala da ću morati ponovo da pohađam osnovnu školu, ali me je evo i to zapalo, kao i sve druge roditelje. Ali, kad već moram, javno ću prozivati sve ono što budem smatrala štetnim za našu djecu, jer ne vidim drugi način da se izvrši uticaj da ovaj naš sistem postane bolji i da vrhovne instance koje su odgovorne za obrazovanje naše djece malo ozbiljnije shvate posljedice olakog shvatanja zadatka koji im je povjeren. Jer, da mi njih ocjenjujemo, ne bi se obradovali uspjehom koji bismo im upisali u svjedočanstva.

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Comments

    1. Imam dva đaka, a za koju godinu i tri, i sve ovo dobro razumijem.. Nas sistem skolstva sa ovim danas nema nikakve veze.. Svaki roditelj danas mora biti i ucitelj i nastavnik, a i “ponovo” djak..

    2. Bravo!Konacno neko da prozbori na ovu temu!Autori udzbenika treba da se zapitaju kojoj ciljnoj grupi ti udzbenici sluze.Da ne pominjem greske u istim Ucitelji nesnadjeni,smanjen fond casova,domacih zadataka sve vise,reforma u obrazovanju je,nazalost svaki put promjena na gore!

    3. Vise puta sam se sretala sa djecom koja su potpuno pogresno nesto naucena.
      Kad kazu da im je u skoli to receno da je tako, morala sam provjeravat, toliko je bilo nemoguce i nevjerovatno.
      A dijete bilo u pravu.
      Najbanalniji primjer je sljedeci:
      Nastavnica engleskog je naucila djecu da pogresno izgovaraju Montenegro.
      Ne mogu da vjerujem da je ta zavrsila fakultet i da ne zna kako se Montenegro izgovara.

      A sta mogu uraditi?
      Da joj kazem, pa da se navadi na dijete i da je omrzne?
      Da se zalim kome?
      Ministarstvu? 😂
      Pustis joj onu Bajaginu…
      Dodjes tako u situaciju da vidis da djetetu u skoli govore (i u udzbeniku pise) da je 2+2=5
      I onda opet sjednes i radis sa djetetom.
      Jer moras

    4. Hvala autorici teksta! Melem za moju roditeljsku dušu! A tek pogrešnih informacija! A učenja napamet rečenica koje nisu definicije,već nečije jezičke tvorevine! Pa kad dođete u peti, dočekaju vas etničke grupe, manjine, stereotipi, primitivizam, poštovanje svega i svačega, deklarativno….,a u stvari suštinski kako ih naučiti da ne budu meta! Ili nasilnici… A tek špijanje, zapisivanje dežurnih, sebičluk kod pomoći ako dijete ne stigne sve zapisati! A mi imali drugarstvo, nestašluke, solidarnost, čuvanje tajni, …. Najljepše roditeljstvo pretvori se u šta reći i kako vaspitati novu generaciju, nove ljude!

    5. Uh mamo potpisujem! 😉Tuzno i istitnito… i ja kukam sto mi djete iz maternjeg treba znati sastojke za sarmu ali koja vajda?! Mislim da bi ucitelji trebali da se dignu i da kaze da nece da predaju taj ocaj! Ovo treba neko da zaustavi jer cemo zbilja djecu ugusiti glupostima…😐

    6. Školovanje i obrazovanje nije isto. Za školovanje su važne ocjene, obrazovanje se ne može ocijeniti. Mnogo je važnije biti obrazovan nego školovan, jer obrazovanje daje širinu, mudrost i kvalitet, a školovanje ograničava, zatupljuje i krade dragocjeno vrijeme i djeci i roditeljima. Školovanje je skupo, obrazovanje gotovo besplatno.

    7. Odlican tekst…i ja sam kao roditelj devetogodisnjaka “ucila” ovu lekciju i uhvatila sebe da je citam sve tise i tise, u soku i strahu da necu znati kako da mu na najbeznolniji nacin objasnim nesto za sto bi mogao da saceka jos koju godinu…i rekla sam samo par rijeci, i ne treba nam petica…uopste…

      • Saglasna sam da svi previse cutimo. Bojimo se da nam se ne okome na djecu. Ali zato je mnogo bitno da kad progovaramo, nastojimo da budemo fer i uvazimo i mane nase djece. U moje vrijeme se nismo smjeli zivi cut od nastavnika koji su se izivljavali; sad smo prosli u suprotnu krajnost.

      • Ksenija Popovic Mislim da smo podjednako “krivi”. I mi što prezaštićujemo djecu i školski sistem koji je zaostao. Djecu treba spremiti za vremena koja dolaze. Naučiti ih da misle, da budu empatična. Da mogu da kažu šta im nije ok. Nama roditeljima je najteže. Kada pomislim da ove generacije treba nešto da promijene, nisam optimistična. Naše generacije( 1976) su se prilagodile na sve. I da, tako je, nismo se smjeli živi čut i zato sada ćutimo. Evo povoda da Udruženje roditelja organizuje tribinu.

      • Istina živa. S druge strane, tješi me kad pomislim na šta je ličio naš pubertet u sred najgorih 90-ih godina, kad su nam drugovi izlazili u grad s pištoljima i kad su ljudi po kafićima skidali “kajle” da rukom vagaju čija je teža – to je bila generacija kojoj smo se najmanje mogli nadati. Pa evo je danas dio nas stasao u lidere i sposobne ljude.
        Valjda to tako mora, da se roditeljima čini da ništa ne valja za njihovu djecu. Saglasna sam da su prezaštićena, a zapravo prepuštena sebi. Nema više nikoga da se igra ispred zgrade. Nema organizovanih sportova unutar škole. Previše toga nema. Ali opet, kad se sjetim nas, ova djeca su srećnici.
        Valjda svako vrijeme nosi svoje breme. Na nama je da iz ovoga izvučemo najbolje što možemo za našu djecu, a da ne napravimo kretene od njih.

      • Ksenija, malo off topic. Pomenula si izivljavanje nastavnika. I to cesto cujem od ljudi nasih generacija.
        Pamtim moje nastavnike u osnovnoj skoli kao tople ljude, pedagoge sjajne, nikad nam nisu (vecina) priredjivali stresne situacije, kroz razgovor na casu i kratke testove su nas ocjenjivali, nije bilo presije, ucili su nas kako da ucimo, kako svojim rukama nesto vrijedno i lijepo da napravimo, kako da se brinemo o skoli i okolini, da uzivamo u zivotu… Ali, ja nisam zavrsila osnovnu u CG i bojim se da ta ‘surovost’ treba emancipaciju. I to sustinsku, a ne copy-paste reformu. Ali kako doci do nje?

    Leave a Reply