PIŠE: Aleksandra Vujisić

Dok sam se jutros po kiši vrzmala oko vrtića razmišljala sam o lažima: obećala sam sebi da neću plakati. I ako budem plakala da o tome neću pisati.

Ja to ne radim: ne čestitam sopstvenoj djeci rođendane putem društvenih mreža, ne pišem o tome kad su prohodale, propričale, napisale prva slova i kako su domišljate, za mene posebne – najposebnije; a sve to zato što je to MOJ svijet i nemam potrebu da ga dijelim sa više i manje poznatim.

Ali jutros… Želudac poskakuje negdje do grla i osjećam da mi se nešto u plućima dijeli na dva dijela i ide na dvije zasebne adrese. Jedan za mlađim djetetom jutros u vrtić, drugi za starijim u školu.

Danas moje starije dijete kreće u prvi razred i moram da pišem. Moram i da plačem, izgleda.

Danas moje mlađe dijete kreće u vrtić. Isto pišem, isto plačem.

Moje starije: “Čestitam, dobili ste kćerku” poraslo je do osnovne škole. Moja čupava djevojčica koja je uvijek negdje žurila danas žuri da se pridruži armiji sa šarenim ruksacima, onoj armiji za koju moramo vjerovati da će svojim najboljim oružjem, svojom neiskvarenošću, da izliječe ovaj pokvareni svijet.

Moje mlađe: “Čestitam, dobili ste kćerku” poraslo za srednju grupu u vrtiću. Moja sniježna latica, tek rođena sa pokojom dlačicom na mjestu kose, jutros je velika i kreće da to dokaže svima, a ponajviše valjda sebi.

Ne znam kako je 6 godina proletjelo i tek ovog vikenda je počela knedla da se javlja u grlu – ni da je progutam, ni da je ispljunem, sve je pod kontrolom, raduje se ona – radujem se ja. Šarena mašna na šarenoj haljini, kaže ponosno vlasnica: “Ja znam kako je to u školi – moramo mirno da sjedimo i puno da učimo dok ne zvoni za kraj časa”. Ja se smijem i pitam je li to naučila u vrtiću, ona se smije i kaže: “Ma, znam ja to”.

Ne znam kako su 4 godine proletjele – ringišpil me baca visoko, pa me vrti, pa me spušta. Nestrpljivo svima priča kako ide u vrtić i ja se smijem dok joj ljubim ožiljke od nedavnog pada s rolera. Ona je ponosna, jer iako mlađa, spretnije ih vozi od sestre i pita me može li da ih vozi do vrtića. Ja se smijem i kažem da ne može jer bih sigurno pala pokušavajući da je stignem, nijesam vozila ništa slično godinama. I ona se vragolasto smije iza lokne.

Ne znam kako je 6 godina proletjelo. Vrtim stare snimke, svega se sjećam. Smijem se samoj sebi i tome kako nijesam primijetila koliko se taj glasić promijenio od prvih recitacija do danas. Palim snimak prvog hranjenja na kašiku i smijem se bebi sa čiroki frizom koja se smije kašičici. Palim snimak sa prvog rođendana, drugog, trećeg, prisjećam se kako je bila savršena starija sestra mlađoj sestri kad je bilo teško. I to nijesam snimala, ali će zauvijek ostati snimljeno u mojoj ludoj glavi. U toj istoj glavi se pale razni drugi snimci, bez posebnog reda: alergije na hranu, vakcine, boginje, otac ih uči da plivaju, smijemo se talasima, plačemo nad slomljenom igračkom, nad odranim koljenima, virusima, plešemo, smijemo se, vičemo, pravimo Snješka, igramo društvene igre, putujemo, selimo se, slavimo s drugarima, svađamo se s drugarima, ona glumi ljubičicu u završnoj priredbi vrtićke grupe, ona na razgovoru za školu, ona sama uči slova i brojeve, plivamo, plivamo, plivamo… Šarena haljina s šarenom mašnom, vlasnica nosi širok osmjeh, samo to je važno.

Ne znam kako su 4 godine proletjele – nekako su se prikrale dok smo se voljeli, nadali, pomalo se plašili i najviše učili. Zahvaljujući njoj svi smo pomalo brže porasli, pomalo osijedjeli, ponajviše naučili šta je u životu važno. Vadim snimke, puzimo, šetamo, oponašamo stariju sestru, zajedno dišemo. Iz jednog perioda ne vadim snimke, samo jaka sjećanja na suncokrete, na Vršac, Beograd, Igalo, Rim i zajednički ujedinitelj – osjećaj da će sve biti u redu. Dalje se slike same smjenjuju, bez posebnog reda:radosti, prve šetnje, vakcine, boginje, otac ih uči da plivaju, smijemo se talasima, plačemo nad slomljenom igračkom, nad odranim koljenima, virusima, plešemo, smijemo se, vičemo, pravimo Snješka, igramo društvene igre, putujemo, selimo se, slavimo s drugarima, svađamo se s drugarima, ona uči da vozi rolere, plivamo, plivamo, plivamo… Moja nježna latica sa nemirnim loknicama, korača jutros s osmijehom i jedino to je važno.

Ne znam kako su prošle ove godine. Mnogo žongliranja između posla, porodice, problema i radosti – to tako ide.

Mnogo brige, sreće, nadanja, koračanja, uživanja, ljutnje i mirenja – a moje mlađe dijete tvrdi da je veliko i ja moram da joj vjerujem. Mnogo smijeha, plača, crtanja i precrtavanja, vike i muzike – a vlasnica šarene haljine s šarenom mašnom kaže da zna kako je to u školi. Možda i ja nešto naučim uz njih, jer definitivno nijesam naučila kako da danas ne plačem. Ali jedno sigurno znam – tek nas čekaju razni snimci i tek ćemo da se smijemo, i plivamo, i plivamo i plivamo.