Mi smo imali djetinjstvo na kom sami sebi čestitamo, a ne ova djeca. Naša.

PIŠE: Jelica Greganović, odlomak iz knjige Zovem se mama

Djeca pojma nemaju. Ne znaju da budu djeca, pa to ti je. Mi smo bili sasvim nešto drugo, mi smo bili djeca, a ne oni. Po vascijeli dan bulje u kompjutere i mobilne telefone. U naše vrijeme toga nije bilo, jer da jeste i mi bismo buljili… Ne, nije to tema, kao ni ta djeca….

Nego, već više godina internetom kruži hvalospjev generacijama koje su znale šta je to biti dijete, i koji su to majstorski odradile. Sudeći po mejlovima, video klipovima i ostalim internetskim umotvorinama, radi se o nama koji smo svjetlo dana ugledali sredinom prošlog vijeka. U spomenutom sastavu koji nosi naslov “Kako smo preživjeli” može se pročitati kakva je nevjerovatna kvalitativna razlika između nas koji bijasmo djeca i ovih naših danas koji se djecom samo reda radi zovu.

Kao prvo, mi smo pili vodu sa česme. Ovi naši piju kupovnu vodu iz još kupovnijih flaša. Jeste da im mi tu vodu kupujemo i da na njih urlamo kada ih ukebamo kako sisaju slavinu (legendarni refren: „Hoćeš da se zaraziš!? Zube da polomiš!? Čemu čaše služe? Uzmi flaširanu…“), ali to sad nije bitno. Bitni smo mi. Mi smo pili vodu iz baštenskog crijeva. Mada bismo ti isti mi, samo kad bismo videli dijete kako dodiruje spomenuto crijevo dobili fras, ali nije to to. Mi smo pili tu vodu i ništa nam nije bilo. Tu i tamo smo bili krastavi i imali proliv, ali to nema veze, kao ni to što u naše vrijeme nije bilo plastičnih flaša. Iste su bile staklene i svaka je težila bar dvadeset kilograma žive vage. Iz njih smo pili samo uz pomoć publike i asistenciju jačih odraslih osoba. A ne kao ova djeca današnja.

Drugo, mi smo se igrali napolju po cio dan, unutra nas samo utjeraju na hranjenje. Fakat je da nas roditelji nisu, odmah pri rođenju, upisali na balet, klavir, podvodni ribolov, flautu, slobodno planinarenje, četiri strana jezika, ali to je za njihovo dobro. Zbog toga ova naša djeca ustaju prije rudara, a liježu kad pokriju vampire. Dakle, mi smo se igrali napolju. Dobro, sad su svuda napolju parkirani automobili, nećemo ih se valjda sad odreći zbog nekih igrica i još neke djece. Al’ i ti automobili voze ulicama toliko brzo kao što u naše doba nisu ni na automobilskim trkama vozili, ali mi smo bili djeca, a ne oni.

I nismo imali mobilne telefone. Nisu roditelji mogli da nas stalno zivkaju. Jeste da je zbog toga polovina majki imala hroničnu pneumoniju od visenja na prozorima, ali… Kako ja da pustim dijete napolje, ako ne znam gde je!? Drugo sam bila ja, mislim mi, a drugo oni. Da.

Mi smo pravili igračke od dasaka i cijevki, današnja djeca ništa ne prave. Nula. Ne umiju ni lokomotivu od žice da proizvedu. A mi… mi smo već u porodilištu umjeli od imalinske kutije da napravimo grčku hladnjaču ili katedralu Notr Dam. Jeste da danas nema više ni tih kutija, ni imalina, ali mogli bi da se snađu, djeca su, nek’ pokažu šta znaju. Dobro, nas su naši roditelji učili da pravimo igračke, ali mi smo danas izuzetno zauzeti, ne mogu ta naša djeca stalno nešto da izvoljevaju. Ko će da radi i lebom ih hrani ako mi budemo morali da se mlatimo učenjem podmlatka kako se igračke prave? Uostalom, eno igračaka u prodavnici, kakve daske po kući i motke, samo još fali da njima nešto po kući polome i upropaste.

U samohvalospjevu našim generacijama piše i da smo mi bili dobri u školi, a ko nije bio dobar, taj je dobijao još jednu priliku – ponavljao je razred. A ne kao ova današnja djeca. Ne znam doduše šta je danas drugačije, ali nešto sigurno jeste. Naši roditelji se nisu stalno žalili učiteljima, kao što to radimo mi. U stvari, kao što to rade roditelji te nemoguće današnje djece.

Da, i nas su, dok smo djecom bili, roditelji vozili nevezane u autu, i bez vazdušnih jastuka, a ni dječja sjedišta nismo imali. Jeste da tada ni prednja sjedišta u autu nisu nisu imala pojaseve, a kamoli te jastuke, jeste da smo ripali po sjedištima i pri svakom kočenju, na bar duplo manjim brzinama od sadašnjih, završavali nosom na podu i krajnicima pod sjedištem. Ali mi smo bili djeca, a ne ovi sad što tu glume neku djecu, a u stvari ne umiju ni čestito da padnu pri kočenju.

Mi smo, kaže legenda, padali i ranjavali se, gubili zube, a nije bilo tužbi. Naši roditelji se nisu tužakali, samo su tu i tamo zabilježena roditeljska urlikanja, lupanja po vratima i: “Vidim li još jednom onog vašeg bizgova blizu naše zgrade…”, dok su ova sadašnja djeca tako nesposobna da ni roditelje nisu umjela da izaberu kako treba. Sve neki kilavci koji nemaju snage da zagruvaju po vratima, taman toliko je imaju da mogu da se vuku po sudovima.

Kad smo već kod padanja i ranjavanja, mi nismo kao ovi današnji nosili kacige i štitnike koje su nam roditelji kupili. I ništa nam nije falilo. Sem već spomenutih zuba. Doduše, ja imam i nekoliko podužih šavova na glavi i takvo koljeno da ga baš i ne pokazujem ako ne moram, ali šta mi fali. A ne ova djeca današnja.

Ima tu još neponovljivih kvaliteta nas kad smo bili djeca, ali i do sada je već postalo potpuno jasno da ova današnja djeca nikada sa nama neće moći da se nose. Ne samo po pitanju kondicije, skromnosti, izdržljivosti, mašte, neograničenosti, nego i po tome što smo mi djetinjstvo uspjeli da preživimo iako nas roditelji i učitelji nisu stalno vodali i slali kod psihologa i pedagoda. Mada, kad malo bolje razmislim, možda je trebalo, možda bi to pomoglo da ova naša djeca budu mrvu više djeca, a ne ovakvi nesposobnjakovići. Mi smo imali djetinjstvo na kom sami sebi čestitamo, a ne ova djeca. Naša.

Ko li ih samo takve napravi, da mi je znati?

Izvor: Zelena učionica

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Comments

    1. Jedno vrlo precizno očitavanje današnjice… Kao nastavak teksta bi se sjajno uklopila priča i o tome kako smo mi bolji roditelji od nasih, jer se nasi navodno nijesu bavili nama, a mi čuda činimo. Mi smo super roditelji kako uspijevamo sve da im pruzimo. A naši nas nisu ni izvodili napolje, no ajte sa društvom. A mi zajedno s njima na igrališta se klackamo i detektivski posmatramo okolinu našeg čeda. Pi kakvi su nam roditelji, ni poklona za peticu! I okle nam ovoliko samopouzdanja, a naša nazovi đeca ga nemaju? Kako to? Treći tekst neka bude i naucni osvrt na stvarnu pozadinu ovog fenomena.

    2. Ovakvih tekstova svakodnevno puna kapa. Ovo je pogled samo iz jednog ugla. Zapitajte se kakvo je mjesto za zivot postao svijet u odnosu na prije 20,30 godina i bice vam jasne ove razlike u ponasanju roditelja. Istina, ima roditelja koji pretjeruju sad, al sigurno da ih je bilo i tad. Inace, u ljudskoj prirodi je da covjek zastiti svoje dijete i da mu pruzi ono sto on nije, iz nekog razloga, mogao imati. I u ovom vremenu teskog roditeljstva, gdje covjek preracunava svaki momenat koji moze da provede sa svojom djecom, buduci da mora da radi i da obezbjedi toj djeci neki pristojan zivot, misleci pri tom i na majke i na oceve, treba imati razumjevanja i za roditelje. Nisu samo oni krivi. Sistem i brz zivot u velikoj mjeri namece sve ovo sto se kritikuje.

    3. Nijesu djeca ništa kriva, prosto takvo je vrijeme u kojem živimo, a mislim da bi roditelji trebali više da se potrude da njihova djeca razviju neke sposobnosti koje smo mi tada imali a oni danas nemaju jer nemaju priliku da ih razviju. Da im pružimo zdravu sredinu da bi mogli zdravo da se razvijaju, a ne da od njih pravimo sve ono što mi nijesmo mogli postići i da ih forsiramo da budu sve ono što smo mi željeli, a nijesmo uspjeli. Tako gušimo njihovu samostalnost i priliku da sami promišljaju donoseći uvijek za njih odluke koje mi smatramo da su najbolje. Tako djeca ne mogu biti zadovoljna. Treba da shvatimo da su oni djeca i da će imati vremena da se bave čime oni hoće kad dođe vrijeme za to a ne da ih zatrpavamo obavezama zbog kojih propuste dobar dio djetinjstva.

    Leave a Reply