Mit o “samostalnom smirivanju”

PIŠE: Sarah Ockwell-Smith, psihološkinja

Mnogi ljudi, roditelji, ali i eksperti zastupaju ideju takozvanog ”učenja samostalnog umirivanja” ili “samoutjehe”. Samostalno uspavljivanje često nazivaju svetim gralom bebinog sna. Kada bebe uspije sama da se smiri roditelji mogu da očekuju prestanak isprekidanih i dolazak mirnijih noći. Mnogi eksperti pričaju neispavanim roditeljima kako je od vitalnog značaja naučiti bebu “vještini” samostalnog smirivanja što je prije moguće.

Šta ukoliko vam kažem da se bebe ne mogu/ne umiju samostalno smiriti? Bebe nisu ništa više u stanju da se same smire nego li da nauče voziti bicikl. Samoutjeha tj. samostalno smirivanje nije nešto što možete nekog da naučite primjenjujući ma koje tehnike.

Reći ćete: “Ali radi”. Ali, da li radi stvarno? Treningom uspavljivanja možete dovesti do toga da beba ne traži pažnju plačom i da odlazi na spavanje bez roditeljske asistencije vrlo jednostavno, ali to ponašanje nije indikativno za bebe koje su spokojne, mirne ili blage po prirodi. Kroz trening spavanja možete usloviti bebu da ne plače radi traženja pažnje i da se prilično lako uspava bez uključivanja roditelja. Ovo ponašanje ipak ne ukazuje na to da je beba mirna, utješena ili smirena. Samostalno smirivanje je razvojna faza, vještina koju bebe dostižu kako odrastaju. Postajući više fizički mobilnije, hraneći se se sve češće čvrstom hranom i naravno razvijajući vještinu govora. Bez obzira što eksperti o spavanju obećavali, u principu ne možete naučiti nešto nekog ukoliko mozak nije dovoljno razvijen i opremljen.

Samostalno smirivanje je termin koji dovodi u zabludu. Ko god ga je izmislio pametno ga je napravio takvim da zvuči pozitivno i nježno, slično novom talasu koji je kontrolisano plakanje nazvao ”kontrolisano smirivanje, raspoređeno tješenje i sl”. Vješt marketing. U stvarnosti vi zapravo kategorički ne ostavljate bebu da se “utješi”, ostavljate je da plače čak i ako to traje dvije minute.

Samostalno smirivanje i razvoj mozga

Da bismo razumjeli kako se proces samostalnog smirivanja razvija, moramo da se osvrnemo na psihološki koncept “emocionalne samoregulacije” procesa kojim ljudi “prorađuju” i regulišu svoje emocije. Kao odrasli mi to radimo na dnevnoj bazi, npr. gledamo televiziju i nadolazi strašna scena, mi brzo okrećemo kanal ili pokrivamo oči. Možda smo čitali knjigu koja nas je rastužila, odložićemo je desetak minuta, nasuti sebi piće i uzeti pauzu. Možda smo se probudili iz lošeg sna, upalićemo svjetlo i provjeriti da nema nikoga. Ovo su sve primjeri emocionalne samoregulacije, važnog procesa koji nam pomaže da svoje emocije držimo pod kontrolom. U suprotnom bismo proključali i na kraju postali prekipjeli lonac čistih emocija, nesposoban da funkcioniše na dnevnoj bazi.

Emocionlna samoregulacija je vitalna ne samo za naše psihičko već i za naše fizičko stanje, imajući u vidu toksičan efekat konstantno visokog nivoa stresa prisutnog u našem tijelu. Postoje 3 osnovna načina suočavanja sa jakim emocijama: Pristup, Napad i Izbjegavanje. Vjerovatno vam su vam načini napad i izbjegavanje poznatiiji kao situacije bori se ili beži (eng. fight or flight). Svi poznajemo ta osjećanja dobro. Nešto se desi što uzrokuje određenu uzbunu i naše tijelo odreaguje, odnosno ostaje da se bori ili pobjegne iz date situacije.

Šta sa Pristupom? Jednostavno govoreći, on objašnjava našu želju da pristupimo onim stvarima, ljudima, koji nam pomažu da se osjećamo emocionalno sigurnim. Rečima vaše bebe, vi ste ta osoba. Vi ste vašoj bebi sigurno mjesto i prirodno i one će željeti da “pristupe” vama (uglavnom plačom, tražeći fizički kontakt sa vama), posebno onda kada još nisu emocionalno ili fizički razvijene dovoljno da bi napale (suočile) ili izbjegle emociju. Nažalost mnoge bebe znaju da se okrakterišu kao “manipulativne”, a o potrebi da beba SAMO treba svoje roditelje da je utješi, govori se kao o lošoj navici koju bi trebalo promijeniti. Mnogi eksperti smatraju da ukoliko je beba nahranjena, suva, utopljena, takoreći podmirena, ona nema više potreba. Ima. Njihove emocionalne potrebe su važne koliko i fiziološke, stoga zašto ne pridajemo tome više pažnje? Takođe, bebe doživljavaju bori se ili bježi odgovor već od ranog uzrasta ali nisu neurološki razvijena dovoljno kako bi regulisali svoje emocije. Bebe za to trebaju nas.

Trojnost mozga

Po rođenju bebin mozak je otprilike četvrtina mozga odrasle osobe.Moždano stablo i mali mozak su prilično dobro razvijeni i prvi su djelovi mozga koji će se tek nastaviti razvijati tokom prvih godinu i po dana života. Ovo moždano područje odgovorno je za preživljavanje – temperaturna regulacija, disanje, varenje i osnovne emocije. Limbički sistem, naš “osjećajni mozak” je sledeći u procesu razvoja tokom prve tri godine. On je odgovoran za emocije i veze sa drugima. Ovaj dio mozga pored ostalog uključuje hipokampus i amigdalu. Poslednji se razvija, neokorteks, odnosno naš misleći mozak. Neokorteks je najsofisticiranije područje našeg mozga i razvija se tokom djetinjstva i adolescencije pa sve do ranih dvadesetih. Ovaj dio mozga je odgovoran za kritičko, analitičko i racionalno mišljenje.

Ukoliko razmišljamo o samostalnom smirivanju u skladu sa moždanim razvojem, koji dio mozga smatrate odgovornim za pravo samostalno smirivanje ili emocionalnu samoregulaciju? Očigledno je da su mali mozak i moždano stablo neophodni – to je mjesto gdje se nalaze odgovori na to da li ćemo se boriti ili bježati (eng.fight or flight) koji je od vitalne važnosti za mozak. Šta je sa limbičkim sistemom? To je mozak odgovoran za emocije. Kako bismo se smirili moramo da znamo šta se dešava odnosno kako manipulisati emocijama? Zato nam je potreban naš misleći mozak. Naš neokorteks nam pomaže da racionališemo i analiziramo situaciju i tako nadođemo do solucije kako izregulisati emociju. Kada gledate horor film potreban vam je vaš neokorteks da kaže: “Iskuliraj, to je samo film, ok je!”. Stoga, SVI djelovi mozga treba da budu kompleptno razvijeni kako bismo mogli da postignemo samostalno smirivanje. Međutim bebe imaju nerazvijen neokorteks. Emocionalna samoregulacija (ili što vi i ja znamo kao samostalno smirivanje) nije fizički moguće kod beba, djece uzrasta od 2,3 godine, predškolaca. Njihov mozak se nije dovoljno razvio.

Šta se dešava onda kada učite bebu uspavljivanju?

Znam mnoge koji vjeruju da samostalno smirivanje “radi” i smatraju da nisam u pravu.Pravi problem ovdje, ipak, leži u našoj pogrešnoj interpretaciji onoga šta se u stvari zaista dešava.

Ukoliko praktikujete trenirano uspavljivanja da li tako učite svoju bebu da se samostalno smiri? Ne. Apsolutno ne, jedino ukoliko imate napredno dijete čiji je razvoj mozga na nivou petogodišnjaka. U većini slučajeva, nešto se drugo dešava na osnovnom primalnom nivou. Vratimo se na početak kad smo pomenuli dio mozga odgovornog za borbu odnosno bijeg (fight or flight). Šta se dešava kada hormoni stresa dostiegnu nivo toksičnog, a ne možete ni da se borite, a ni da pobjegnete? Nastupa zamrzavanje (eng.freeze). Zamrzavate sve aktivnosti kako biste održali homeostazu ili još jednostavnije – sačuvali život. Dr William Sears to zove sindromom gašenja (eng.Shutdown Syndrome). Istraživanje koje je uradila Wendy Middlemiss 2012.godine pokazala je šta se dešava tokom učenja samostalnog smirivanja, naglašavajući koliko je beba i dalje pod stresom, bez obzira na svoju umirenost i vidan san. Hemijski, sad možemo da dokažemo da bebe nisu niti umirene niti utješene tad.

Posledice mita o samostalnom smirivanju

Ukoliko roditelji vjeruju da su njihove bebe “utješene” i mirne, prirodno su opušteniji i misle da je sve OK.Šta ako nije OK? Šta ako beba “zamrzne” svoju reakciju, pritom je izuzetno uznemirana a ipak ne zove roditelje? Ako je beba trenirana da se umiri i da ne traži svoje roditelje, kako bi zadovoljili njene emocionalne potrebe, nije isključeno da u nekom momentu beba neće možda ni pozivati ukoliko ima neku urgentnu potrebu. Bebin mozak nije sofisticiran dovoljno da zna da roditelj nekad dođe nekad ne, u zavisnosti od toga šta je u pitanju.

Ono što se dogodi u prvih nekoliko godina života je vitalno za razvoj bebinog mozga. Kao roditelj, vi ste efikasan arhitekta koji gradi i oblikuje osobu koja će nastati. Sjećate se limbičkog sistema koji se razvija u prve tri godine života? Onog koji sadrži amigdalu i hipokampus? Istraživanja upravo pokazuju da što ste više naklonjeni i posvećeni djetetu u prvim godinama, to utiče na razvoj hipokampusa. To je važno, zato što je hipokampus povezan sa regulacijom ponašanja. Mnogi se ne slažu da nauka jedino dokazuje ovu vezu u slučaju nekolicine zlostavljane ili zanemarivane djece, ali to nije istina. Postoji istraživanje koje govori o djeci koje potiču iz savršeno normalnih porodičnih situacija.Isto vrijedi i za amigdalu, koja igra ključnu ulogu u procesuiranju emocija.

Ukoliko se tokom podizanja djece povećava veličinu hipokampusa i amigdale, iz toga slijedi da je najbolji način da obezbijedimo da dijete raste tako da posjeduje dobru samoregulaciju taj da reagujemo na njihove potrebe koliko god je potrebno dok su još mali. Bliska veza sa djetetom dok je malo ne samo da predviđa njegovu/njenu sposobnost da se samostalno smiri u kasnijem životu, već i njegovu/njenu sposobnost empatije sa drugima, što je još jedan od aspekta emotivne samoregulacije.

Da li je moguće naučiti bebu ili dijete od 2, 3, godine da se “samostalno smiri” ili “samostalno utješi”? Ne, nije. Da li je moguće obučiti dijete da ne poziva svoje roditelje kad su mu potrebni? Da, jeste, ali kategorčki nije indikativno za bebe koje su srećne, mirne i utješene. Da li je moguće izmijeniti arhitekturu mozga vašeg djeteta kako bi rasli imajući dobre vještine emocionalne samoregulacije (ili pravu sposobnost da se samostalno smiri) kad budu stariji? Apsolutuno! Najbolji način da to uradite je da ih uzmete, zagrlite, mazite, odgovorite. Ovakav roditeljski pristup isplatiće se u budućnosti – to je način putem kojeg ćete pomoći djetetu da razvije sposobnost da se samo može umiriti.

Da, jeste iscrpljujuće biti roditelj bebi i dječici manjeg uzrasta. Prošla sam to. Poznajem dubinu neispavanosti. ALi kao roditelji, posjedujemo nevjerovatnu sposobnost da oblikujemo buduću generaciju. Dužni smo našoj djeci potražiti alternativne načine kako bismo se suočili sa sopstvenim problemima. Samostalno smirivanje nije vještina koja može da se nauči.To je ponašanje koje se razvija onda kada je dječiji mozak dovoljno razvijen. To se ne može ubrzati, ali najbolja šansa za razvoj ove vještine kod vašeg djeteta upravo dolazi vašim nježnim pristupom koliko god je moguće. Ironično, tehnike korištene za učenje samostalnog smirivanja, čine dijete manje sposobnim da ikad istinski to i nauče.

Izvor: Synchronylab

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply