Zakoni džungle na igralištima

PIŠE: Mamina posla, blog

Parkovi su namenjeni djeci i djeci je mjesto u parkovima. Da je parkova premalo, svedoči činjenica da su prepuni, a na jednu spravu, posebno ako je neka nova, neobična i “kul” u redu ponekad čeka i njih desetak. Jedne večeri nakon što smo se u obližnjem kafiću počastili palačinkama, svratili smo do novog parka da vidimo što se nudi. Djece je puno, pa moja starija, alergična na gužvu vrti oko parka krugove na romobilu, dok mlađi, još premali za bitke, spava u kolicima. Sestričina odlazi da se igra.

Nakon nekoliko minuta do mene dopire neki zvuk, ide mi na živce, no ne okrećem se jer razgovaramo. Ali nešto stalno iritantno udara, sve učestalije. Napokon se okrenem i vidim tri klinca od oko šest godina kako udaraju vratima na ulasku u parkić koji ima ogradu. Nabijaju i nabijaju. Razmišljam da li da reagujem. Ako odem tamo, šta da ima kažem? Da prestanu? Tamo ima još 50 drugih roditelja, pa me “hvata” onaj dobro poznati efekt pod nazivom, “neko drugi će”.

No, nije to jedino što me sprječava. Pitam se opet, gdje su roditelji? Možda će oni doći do djece i reagovati, samo što još nisu čuli. Ali roditelji se ne pojavljuju. Ne želim da se miješam u tuđa posla, pa ostavljam odgovornima za djecu da ih disciplinuju.

I na kraju, evo što me još spriječilo. Danas ako prigovoriš tuđem djetetu, ma šta ono radilo, ne prođeš baš najbolje. Jer djeci se u 21. vijeku ne prigovara. Ako opomeneš tuđe dijete, iako mu majka ili otac sjede dva metra dalje od njega i prave se ludi dok ono pravi gluposti, možeš dobiti bukvalno pesnicu u glavu.

Ko si ti da odgajaš tuđu djecu pored majke i oca?! Ko si ti da digneš glas na tuđe dijete? Ima ono onoga ko će da diže glas! Ova dječja nedodirljivost kreće danas još iz vrtića, pa se proteže u osnovnu školu gde se djeci valjda više ne smije zaključiti trojka, da bi kulminirala u srednjoj gdje svi moraju dobiti ocjene koje žele kako im snovi o boljoj budućnosti ne bi bili srušeni.

Skrenuh s teme. Uglavnom, zbog svoje sigurnosti i tromosti odlučila sam da ne odgajam tuđu djecu. A ta tuđa djeca su napokon postigla ono što su valjda htjela. A to je da je sa novih vrata na novoj ogradi novog parkića, otpala kvaka. Klinci stoje kao ukopani, odjednom više nemaju volju da udaraju vratima. Jedna žena, za koju smo sumnjali da je mama jednom od njih, (ili svima) stoji dva metra dalje i okrenuta leđima tipka po telefonu.

Ogovaramo je zdušno, ali žena na kraju samo nezainteresirano krene (i dalje zureći u telefon) prema drugom dijelu parka, pa shvatimo da ipak izgleda nije ničija mama. Kriva je jedino za neodvajanje od mobilnog. Nakon par minuta pojavljuju se dva oca. Jedan kupi kvaku, drugi traži šraf po podu. Ne čujemo govore li išta djeci, ali ako i govore to je verovatno “ne uzrujavajte se”.

Možda su i pronašli šraf, nemam pojma, ali naguraju nekako kvaku uz malo junačkog nabijanja i riješili su posao. Možda baš i nije kao što je bilo, ali šta sad, vrata se mogu otvarati, nisu djeca kriva za ovu malu nezgodu. Zašto je to bilo potrebno? Zašto se igrati udarajući vratima parka i po kvaki, kada su igračke za djecu u parku?

Onda me još muči pitanje do kada je djeci mjesto u dječjem parku? Na spravama gdje su u redu čekali klinci od tri do pet godina, među njima su i dvije djevojčice od jedno 12 ili 13 kojima su klinci prespori. Ne mogu da dočekaju da se popnu po stepenicama, prošetaju po mostiću i spuste se niz tobogan jer su za njih jednostavno prebrze. Nije da ih guraju, ali klincima stvaraju nervozu i pritisak, koliko god se mame ovih malih penjača trude da se oni penju polako i da ne žure ni zbog zbog koga.

Jednom sam u dječjem parku videla hrpu srednjoškolaca kako “vise” na penjalici. Na tom potezu postoje tri parka u nizu i ne treba ni spominjati da su svi roditelji i bake izbjegavali taj u kojem su njih petorica vikali i vrijeđali. Uveče pak u tim parkovima uništavaju sprave, piju i ostavljaju hrpu smeća.

Komunalni policajci koje finansiramo i koji uvijek imaju jednu te istu priču “premalo nas je, a posla previše”, po običaju spavaju. Očigledno je jeftinije promijeniti klupicu ili spravu svako malo, nego poslati nekog u inspekciju.

Ti koji su do jučer razvaljivali kvake, danas čupaju cijele sprave i niko im ne može ništa, jer su od malih nogu naučeni da “ne trpe ničije gluposti”. Tokom noći ih ne vidimo pa nas samo ujutro u parku dočeka njihovih ruku i noćnih provoda dijelo, a tokom dana, ako nas počaste svojim prisustvom, ostaje nam jedino lagano produžiti korak iz parka.

Procedure i Izazovi Samohranog…

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Svakodnevnica, nažalost. Kad se i pozalis na ponasanje djeteta starijem odmah cujes “moj sin? Nije to on sigurno”… Ne nego je sveti Petar. Ili prijete svom djetetu da ne povrijedjuje drugu djecu, ali nista ne rade da to ustvari prestane vec sjede, gledaju i vicu. 😠😠😠

  2. Vaspitanje izlazi iz kuce! Ako roditelji nemaju predhodnu vaspitnu mjeru ili pa imaju ono: ‘mene su moji’ – ja cu svojima sve da dopustim… Onda bruke, sramote ili opet ono trece ‘ne to moje dijete nije uradilo’ ili ‘ko vam je dozvolio da se obracate mom djetetu’ ….
    Ovo je vrijeme bezobrazluka, netolerancije i grabaj sve za sebe – a za druge ‘me’ nije briga …. TUGA 🤔😕😤

Leave a Reply