Zašto se roditelji ne znaju nositi s djetetovim lošim ocjenama i u čemu griješe

Jedno je sigurno: nema djeteta koje nije dobilo barem jednom lošu ocjenu! Međutim i tu se mišljenja razlikuju jer je za jedne loša ocjena npr. dvojka dok drugi lošim ocjenama smatraju samo one negativne. Bilo kako bilo, očekivanja su velika, kako učenika, tako i njihovih roditelja.

Često i roditelji svojim stavom mogu nametnuti djetetu stres pa zbog prevelikih očekivanja ili straha izazovu kontraefekt.

Roditelji bi se trebalo da se suzdržavaju od kritikovanja, kažnjavanja, prekidanja komunikacije ili kažnjavanja djeteta dok se ocjena ne popravi jer to može stvoriti ogroman pritisak. Zato je bolja taktika primijeniti druge, pozitivne strategije poput slušanja, ohrabrivanja, prihvatanja, poštovanja…

Takođe, vrlo je opasan i trend prosjeka 5,0 koji osim što frustrira dijete narušava odnose između roditelja i djece zbog prevelikih očekivanja izazvanih strahom. Zato bi roditelji morali da pazei i ne stvaraju pritisak djetetu ili ga stalno okrivljuju zbog tog neuspjeha.

Iako su ocjene bitne za dalje školovanje, roditelji treba da budu svjesni toga da vrijednost djeteta nikako ne određuju njegove školske ocjene, već da se radi o osobi s nizom vrlina i sposobnosti, pa i u slučaju lošijih ocjena.

Savjet za roditelje

Nemojte dozvoliti da škola postane centralni dio vašeg odnosa s djetetom, ona je samo jedan dio učenja u životu, a ostali dio ono uči od nas kao roditelja.

Ocjene nisu jedino mjerilo znanja

Prva greška koju roditelji čine je kada ocjene smatraju jedinim mjerilom djetetovog znanja, a što zaista ne mora biti tako. Sljedeća je greška naša anksioznost ili nezadovoljstvo tim, a rješenje je u načinu na koji sagledavamo cijelu situaciju. Vrlo je važno ne etiketirati dijete kao nedovoljno uporno, nezainteresovano, nego pokušati sagledati cijelu situaciju, na način što je sve doprinijelo tome da dijete dobija loše ocjene. Praksa je pokazala – što se sami bolje nosimo s ‘neuspjehom’ našeg djeteta, to će se i ono samo brže oporaviti od onoga što smatramo neuspjehom.

Savjet za djecu

Ništa strašno ako pogriješite, to je način na koji učimo. Ako iz nekog predmeta dobijete manju ocjenu nego što mislite da ste zaslužili, ne odustajte, to nije razlog da na kraju nemate ocjenu koju zaista zaslužujete. Neke nas stvari u životu zanimaju više, a neke manje – posvetite se onome što volite.

Loše ocjene ne mogu se izbjećii baš uvijek djetetu treba jasno dati do znanja kako ne mislimo da je ocjena zaista mjera njegovih sposobnosti ili njegovih vrijednosti.

Roditelji moraju dati podršku djetetu

Posebnu pažnju treba posvetiti onim slučajevima kada većina ili barem više od polovine razreda dobija negativne ocjene iz nekog ispita, što je jasan znak ili da je test bio neprimjeren po težini ili da je bilo nekih propusta prilikom usvajanja ili utvrđivanja gradiva, a kada se roditelji ne bi trebalo ustručavati savjetovati s predmetnim učiteljem.

Svakako, ne doživljavaju sva djeca isto neuspjeh u školi, pa roditelji moraju pažljivo pristupiti ovom problemu.

Što učiniti u slučaju loših ocjena

Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći da očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu i provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, a bez popratnih loših osjećanja razočarenja ili ljutnje što nije bilo drugačije.

Djeca koja su preosjetljiva na neuspjeh ujedno su sklona grešku tražiti u sebi, zato ih kroz podršku za sve što su prethodno dobro učinili treba jačati za dalja postignuća. Onu djecu koja se prema izvršavanju svojih obaveza odnose nemarno i sklona su tražiti izgovore i opravdanja treba suočavati s time što je njihova odgovornost.

Savjet za učitelje

Ništa nije tako podsticajno kao uspjeh sam po sebi, pa dozvolimo djeci da ga dožive što češće i to ne samo kroz ocjene.

Kako se školski dani ne bi pretvorili u pravo mučenje, roditelji treba da budu podrška, a neprekidno učenje s djetetom nije dobar model njegova napretka.

To je pitanje koje prevazilazi pojedinačna nastojanja, a škola se voli kroz jačanje zajedništva, pripadanja, osjećaj ne samo pojedinačnog uspjeha, nego onoga što je uspjeh razreda, škole u cjelini. Djecu je važno podsticati da sve zadatke koje mogu urade sami, a pomoć se pruža u onom dijelu koji je potreban. Neprekidno učenje s djetetom svakako nije dobar model djetetovog napretka, iako se to roditeljima možda tako trenutačno čini.

Kako djeca reagiraju na ocjene

Neka djeca vrlo teško prihvataju loše ocjene pa su čak ponekad sklona pokazivati reakcije poput depresije, povlačenja, gubitka samopoštovanja, agresivnosti i psihosomatskih tegoba. Ovdje je vrlo bitna podrška roditelja, a u nekim situacijama i stručna pomoć. Druga djeca znaju reagovati još većim otporom prema učenju, uz stav da ih nije briga za ocjene, što je zapravo vrlo čest psihološki obrambeni mehanizam. Neka djeca da su njihove ocjene slučajnost i da zavise od simpatija ili antipatija učitelja. Ovakav tip učenika treba da shvati da  uči za sebe, a ne za učitelja ili roditelje – roditelji zato treba da pohvale dijete za svaku dobru ocjenu, a kod loše mu ponuditi pomoć. Ambiciozna djeca raduju se učenju, a kad dobiju lošu ocjenu, reaguju racionalno i ne dopuštaju da ih savlada stres – njih neuspjeh samo motiviša.
Ukoliko dijete izgubi volju za školom čim dobije lošu ocjenu, treba mu pomoći savjetom i ohrabriti ga. Roditelji se moraju pobrinuti da ne izgubi motivaciju i vjeru u sebe. Dijete perfekcionista koje isključivo želi odlične ocjene samo si stvara pritisak, ali treba da nauči kako loša ocjena nije nikakav kraj svijeta.
Izvor: TPortal.hr
HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply