Prezaštićivanje smeta djetetovom razvoju

Podijeli priču!

Kada bi u jednoj riječi morao da opiše najčešću grešku koju roditelji danas prave, doktor Ranko Rajović bi rekao da je to prezaštićivanje.

Naravno, kako kaže, roditelji to rade rade iz najveće ljubavi, ali mora se znati granica između zaštićivanja i prezaštićivanja.

„Mora dijete kao biološki organizam da se razvija, da izađe i na kišu i na vjetar i na sunce, pa i da padne, da možda oguli laktove i koljena. Međutim, vi imate roditelje koji ne daju djetetu da padne. Upravo to je prezaštićivanje i to je ono što smeta razvoju djeteta”, kazao je autor NTC programa za Radio Sarajevo.

Posljednja istraživanja pokazuju kako je svaka nova generacija djece slabija, a kao osnovni krivac se navodi roditelj, i to upravo zbog prezaštićivanja jer ne dozvoljavaju da se razvijaju biološki potencijali djeteta.

„Živa bića koja se ne kreću su biljke, one nemaju nervne ćelije. Mi smo živa bića za kretanje, mi imamo najsloženiji nervni sistem. Osnovna karakteristika ljudi je uspravan hod i kretanje. Da prevedemo, mozak se razvija u pokretu. Znamo iz fiziologije da se mozak najviše razvija do druge, treće, pete, sedme i dvanaeste godine. Postavljate se pitanje šta je glavni posao djeteta. Pa da se kreće i u tom kretanju da padne i da se povrijedi i da nauči da se dočeka kada pada. Vi sada imate čudne situacije u vrtićima i školama, da djeca padnu kao daska, jer njihov mozak nije naučio ranije kako da se dočeka”, pojašnjava Rajović.

Kao slikovit primjer dr Rajović navodi povodac za djecu. Ocjenjuje kako je koristan samo u situacijama kada želimo kontrolisati kretanje djeteta u blizini saobraćajnica i velikih gužvi, ali nikako u parkovima.

„Sigurno ste viđali roditelje koji djecu vode na povodac, sličan onom kao za pse. Pitam roditelje šta će vam to. Roditelji objašnjavaju da dijete kada hoda s tim manje pada, ne razvija strah od padanja i brže prohoda. Pa pazite, ako dijete ne nauči da padne s jednom, dvije, tri godine, kada će naučiti. Dijete mora naučiti da skače i preskače prepreke. Prirodno je da to radi pogotovo ako može na pijesku, po lišću, sijenu, plitkoj vodi… U tom skakanju i pomjeranju svi mišići rade, mozak to kontroliše i prave se nove nervne veze, sinapse i od toga zavisi njegova inteligencija sjutra. Ako mu to ne omogućite onda će skakati po kući što može biti opasno. Nije posao roditelja da spriječi dijete u skakanju, nego da pazi da se ne povrijedi“, rekao je on.

Granica između zaštićivanja i prezaštićivanja

„Edukacija roditelja je jako važna. I dan danas kada pitam roditelje koliko je važna genetika a koliko okruženje za inteligenciju, mišljenja su podeljena. Zamislite da su roditelji koji su jako inteligentni dobili sina. Taj sin živi pet godina sam u sobi gde niko s njim ne komunicira. Da li će taj sin biti 50 ili 30 posto kao roditelj. Neće, to dijete će biti mentalno zaostalo. Tu vidimo da je okruženje važno skoro 100 posto. Onda često pitamo šta je s genetikom. I genetika je 100 posto važna, ali razvoj tog potencijala zavisi od okruženja“, kazao je Rajović.

Kao jedan od vodećih problema navodi pretjerano korištenje računara, odnosno tableta i mobilnih telefona. Jasno je ističe da su to sve važna pomagala, ali ako postoje ograničenja, kaže on. Mnogi roditelji će kada su pretjerano umorni, zabrinuti ili imaju neodložne poslove djetetu dati tablet ili mobilni po nekoliko sati. Sve do onog trenutka dok je korištenje pomagala kontrolisano u redu je, međutim sve suprotno tome će prouzrokovati golemu štetu, upozorava Rajović.

“Mi smo sve više okruženi tehnologijom, roditelji to na kraju kupuju da sebi olakšaju život, a to opet na kraju štetno djeluje na razvoj djeteta. Roditelji moraju biti svjesni da je okruženje važno i da ako se mijenja okruženje a svjesni smo kako se brzo mijenja i to utiče na razvoj djeteta. Zato moramo da mijenjamo neke strategije, pristup razvoja i obrazovanja djeteta, jer inače ćemo platiti visoku cijenu, a čini se da je već plaćamo”, kazao je on.

Doktor Rajović pojašnjava kako je važno da roditelji znaju šta je dobro, šta nije dobro, zašto je nešto dobro ili zašto nije dobro i kako pomoći djetetu tamo gdje smo griješili.

„Kinezi bi rekli greške stvaraju iskustvo, a iskustvo je početak mudrosti. Niko ne želi da griješi na svom djetetu. Najbolje je edukovati se i ne doći u situaciju da se prave greške. Djeca brzo rastu, a greške se teško popravljaju“, dodaje on.

Glavni posao djeteta je da se igra

Česta pojava je forsiranje djece da idu istovremeno i u muzičke škole, na različite sportove i učenje jezika. U tom slučaju ostaje premalo ili nikako vremena za igru, što nije dobro.

Kako je kazao dr Rajović, roditelji ne smiju tjerati djecu da idu s aktivnosti na aktivnost ili s druge strane dati mu kompjuter da igra koliko bi željelo.

„Kompjuter nije igra, kompjuter je korist i ne može zamijeniti roditelje. Šetnja, park, priroda, šuma, odlazak na selo to je nešto što pomaže razvoju djeteta. Posao roditelja je da dijete bude što sretnije i okretnije. Vrijeme koje roditelj provede s djetetom nema zamjenu. Kada dijete prohoda, dijete je sretno, ali to je neizmjerna sreća i za roditelje, slična situacija je i kada nauči da vozi bicikl ili neku drugu vještinu. To sve čini dijete sretnim, ali istovremeno i nas. To je vrijeme koje jako brzo prođe. Znam ja da s posla svi dođemo umorni, dijete nam skače po glavi, ali shvatite da roditelja ne može zamijeniti tablet i telefon”, kazao je on.

Kada dijete sve rješava plačem

Nepostojanje pravila dovodi do pomjeranja granica i razmaženosti djece. A pravila i granice postavlja roditelj bilo da je riječ o klikerima, sličicama, kockicama. Napraviti dogovor u startu i držati se dogovora, savjetuje dr Rajović.

„Sigurno ste doživjeli da vam dijete traži nešto da mu kupite. Roditelji često popuštaju, dijete nešto traži, nijeste u stanju da ga zaustavite i popustite. I to se konstantno ponavlja, tako dijete nauči da plačem dobije ono što želi. To se ne smije dogoditi. Na primjer, ja sam na jednom predavanju rekao klikeri su dobri. A roditelji za vikend svom djetetu kupili odmah 100 klikera, došla sjutra baka i kupila još 100. E to više nije igra. Jer sjutra dijete dolazi u tržni centar i traži dodatne klikere, majka prvo kaže ne može, ali nakon određenog vremena popusti. Pola sata kasnije dijete ugleda druge klikere i ponovno zatraži od mame, ali sada na mamino negodovanje počinje da plače, vrišti. Majka ne može da sluša od sramote i opet popušta. U toj situaciji je roditelj problem, a ne dijete”, kazao je on.

Kako kontrolisati bijes kod djece?

Dijete koje nema drugog načina da riješi problem, rješava ga plačem ili izljevima bijesa. Najčešće su to razmažena djeca koja hoće sve i hoće odmah. I u ovom slučaju je postavljanje granica važno.

„Ja bih tu u prvom redu naveo veliki problem današnjice – to su videoigrice. Veliki broj djece satima sjedi i igra. Tada se događa da dijete bude nagrađeno određenom dozom endorfina na svakom pređenom nivou, pa red endorfina, pa dopamina. To je kao da se dijete drogira. Kada dijete izađe iz virtuelnog svijeta, nije u stanju da sjedi i čita knjigu ili da uči. Njegov mozak je dobio neki nivo frekvencije koji nama biološki ne pripada. I dijete se u realnom svijetu ne snalazi. Nema socijalizacije, nizak je prag tolerancije i kreću problemi, a jedan od njih su izlivi bijesa. Granice se moraju postavljati, jer bolje je spriječiti nego liječiti“.

Doktor Ranko Rajović je ljekar, neuroendokrinolog, osnivač je Nikola Tesla centra, odsjeka za mlade talente, postavio je temelje NTC sistema kreativnog učenja. Osnovu ovog učenja predstavljaju savremena naučna otkrića iz neuronauke i pedagogije.

Iako u okviru NTC programa rade i s djecom, akcent programa jeste edukacija roditelja, vaspitača i učitelja, kao osoba koje su neposredno zadužene za razvoj djeteta i njegovih potencijala.

Cilj obrazovanja, prema mišljenju doktora Rajovića, mora biti razvoj funkcionalnog znanja i kreativnosti, što nije slučaj s načinom učenja i obrazovanja na prostorima bivše Jugoslavije.

Prema njegovim riječima, na prostoru bivše Jugoslavije ima mnogo djece s razvojnim smetnjama.

“Učitelji ne znaju šta se dešava. Od poremećaja govora, disleksije, disgrafija, diskalkulija. Djeca samo tonu, a mi ih posmatramo”, kazao je rajović i dodao da su roditelji ti koji prvi moraju poduzeti nešto, a onda na red dolaze obrazovne institucije i država.

“Mi smo svi bili ubijeđeni da su naše škole najbolje, da su naša djeca najbolja. Međutim kada su počela PISA testiranja (Međunarodni program procjene učeničkih postignuća) naša djeca su među posljednjim u Evropi. Naša deca se ne snalaze kada je riječ o povezivanju informacije. A to je upotrebno, odnosno funkcionalno znanje. A upravo od tog znanja zavisi bruto nacionalni dohodak. Pa čemu da se nadamo za 20 godina?! Ako naša djeca od 15 godina su ispod prosjeka Evrope. Jedino je Slovenija u boljoj poziciji, ona je iznad projseka i među prvih pet država Evrope. A onda su ispod prosjeka Srbija i Hrvatska, jako daleko su BiH i Crna Gora i na poslednjem mestu, ne u Evropi nego u svetu je Makedonija“, kaže Rajović.

Na kraju dr Rajović je zaključio da iako će neki reći kako ovaj test nije važan, on je trenutno jedini pokazatelj znanja u određenim zemljama.

Izvor: Radio Sarajevo

Podijeli priču!

  • HiPP april

    Leave a Reply