Moć sadašnjeg trenutka u vaspitavanju tinejdžera

Koliko često ste se “uhvatili” da, gledajući svog tinejdžera, mislite na to kako je do prije godinu – dvije život s njime bio znatno ljepši i lakši? Ili ste, kada vas tinejdžer naljuti svojim novim “ispadom”, pomislili kako ste vi bili puno pristojniji i kako nikada ne biste pokazali takvo nepoštovanje prema svojim roditeljima?

Ako nam je prošlost bila relativno “jasna” i ugodna, nije neobično da se nekada poželimo vratiti u njeno sigurno okrilje. Nekada ipak na prošlost gledamo kao na izvor “mračnih slutnji”, pa u njoj “prepoznajemo” rane znakove problematičnih ponašanja svoga tinejdžera, poput toga da je i u djetinjstvu znao drsko odgovarati, otići negdje bez naše dozvole, biti nemaran i slično. Povremena sjećanja na takve probleme, sama po sebi nisu zabrinjavajuća – jer često poželimo da smo u prošlosti “bolje učili lekcije”, kako ne bismo sada morali učiti na teži način.

Ukoliko vas razmišljanje o prošlosti udaljava od sadašnjosti, valja se zapitati vodi li vas to zaista nekim korisnim putem. Žaljenje za prošlošću ili žaljenje zbog prošlosti može potrošiti puno energije koju biste mogli upotrijebiti za korisnije stvari, poput usmjeravanja na sadašnji odnos s vašim tinejdžerom.

Važno je imati na umu da u toj „plovidbi vremenom“, većina tinejdžera kao najvažnije vrijeme doživljava sadašnjost – jer se sada osjećaju snažno, sada im je zabavno, sada „žive život“. Oni često život doživljavaju hedonistički, ne zamarajući se previše onim što je bilo i što će biti. Mnogima od njih smeta roditeljsko sentimentalno prisjećanje prošlosti, a pogotovo kritike na račun toga kako su se „pokvarili“. S druge strane, roditeljske izjave poput „Što će biti s tobom?“, „Ako se ne promijeniš, propast ćeš u životu!“, često izazivaju ljutnju ili pak povlačenje.

Jedini način da dobro plovimo sa svojim tinejdžerom je da se sretnemo s njim negdje na njegovom putu plovidbe. Kako bismo to učinili, ne smijemo previše kasniti, niti previše brzati – važno je pokazati mu da i mi volimo i cijenimo sadašnji trenutak, i da vidimo i uvažavamo njega onakvog kakav je sada. Da bismo sigurno putovali, prvo trebamo znati gdje smo sada, pa onda s tog mjesta krenuti u smjeru koji procijenimo najboljim.

Jedna poznata izreka glasi “Postoje dva dana u kojima ne možeš učiniti ništa – jedan se zove juče, a drugi sjutra.” Važno je voditi računa o tome u kakvu osobu vaš tinejdžer odrasta,  ali najbolji način da sigurno doplovi do cilja je da mu sada pomognete da izgradi dobra sredstva za putovanje. Među tim sredstvima su razvijanje sopstvene kompetencije i odgovornosti prema sebi i drugima. Vrlo bitan je osjećaj da ima vašu podršku, kao i osjećaj da ga prihvatate, čak i onda kada ga ne razumijete, i da ste spremni potruditi se da biste ga bolje razumjeli. A vrijeme u kojem mu možete sve to pokazati je upravo danas. Sretan put!

Izvor: Žena.hr

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply