Seksualno zlostavljanje djece teško otkriti, neophodna saradnja institucija


Seksualno zlostavljanje djece je vrlo teško otkriti jer najveći broj slučajeva nema svjedoka, a za svega deset odsto postoje tjelesni dokazi,  i u toj oblasti ni pedijatri, kako su ocijenili u četvrtak, nijesu na visini zadatka.

Udruženje pedijatara Crne Gore i Hemofarm Podgorica organizovali su u hotelu Podgorica u petak seminar na ovu temu, čime su obilježili deset godina postojanja.

“Naš posao je težak i odgovoran i svakodnevno se suočavamo s problemima koje ima bolesno dijete. Nekad je pacijent veliki izazov i iza, naizgled bezazlenog simptoma se krije teška bolest. No, sve su to situacije za koje znamo da nas na radnom mjestu čekaju svakog dana, ali sa njima izlazimo na kraj naoružani znanjem i iskustvom koje imamo. Međutim, kada je u pitanju ova tema, kao da nismo na visini zadatka”, kazala je Veselinka Lola Đurišić.

Država je, kako je dodala je, posljednjih godina preduzimala niz akcija, ali se ima utisak da u praksi nedostaju u konkretni postupci i ozbiljna saradnju među institucijama.

“Zbunjeni smo i ne znamo ko preuzima dijete, kada se postavi opravdana sumnja na zlostavljanje. Mi sagledavamo da su to socijalni radnik i policija, ali trebaju nam konkretna imena tj. lako dostupni pojedinci 24 sata u svakoj opštini. Nadamo se da će ovaj međusektorski sastanak odgovoriti na to pitanje. Naša djeca to zaslužuju”, rekla je ona Đurišić.

Seminar je otvorila pedijatrica Doma zdravlja u Kotoru Vesna Mačić koja je podsjetila da ,,ono što su Amerikanci počeli sedamdesetih godina, Evropa osamdesetih, mi smo posljednjih godina”.

“Kada se o nekom problemu priča, onda prihvatamo da postoji. Vidjećete da taj problem nije tamo negdje, u nekoj dalekoj Americi ili Australiji, već je ovdje, pored nas, u našim porodicama, u našem komšijskom dvorištu, u našim školama i vrtićima. Dakle, tu je”, kazala je Mačić.

Ona je iznijela podatke da od 2005. do 2015. godine 103 su prijavljena slučajeva Upravi policije, a radilo se o djeci od 3 do 18 godina. Od toga je 89 djevojčica, a 14 dječaka. Za period od 2004. do 2013. podaci iz Uprave policije kažu da je bilo 181 prijavljena slučaja.

Zlostavljači su, dodala je, ljudi iz najuže porodice – otac, majka, očuh, maćeha, brat, rođak, stric, ujak, porodični prijatelji ili komšije, a žrtve najčešće djeca između 4 i 8 godina.

Oblici seksualnog zlostavljanja su seksualno dodirivanje i milovanje djeteta, tjeranje djeteta na diranje zlostavljačevih genitalija ili izvođenje oralnog seksa, prisilni ili neprisilni vaginalni ili analni seksualni odnos s djetetom, tjeranje djeteta na poziranje, skidanje i pokazivanje intimnih dijelova tijela ili izvođenje seksualnih radnji (čak i opsceni telefonski razgovori), špijuniranje djeteta dok je u kupaonici ili spavaćoj sobi (voajerizam) i izlaganje djeteta pornografskim videosnimkama, knjigama, časopisima i drugim erotskim i pornografskim materijalima. Simptomi su fizički (otežano hodanje, otežano sjedenje, bolovi pri mokrenju, bolovi u trbuhu, iznenadno gubljenje ili dobijanje tjelesne težine, krvarenje ili otekline oko genitalija ili usta, infekcija genitalija ili seksualno prenosive bolesti) i emocionalni (teške emocionalne tegobe, glavobolje, poremećaj ponašanja, loš uspjeh u školi, depresija, suicidalna osjećanja, samopovređivanje, bolesti zavisnosti, droga, alkohol i promiskuitet).

“To je vrlo teško otkriti. Najveći broj slučajeva nema svjedoka. Svega deset odsto imate tjelesnih dokaza kod zlostavljanja djeteta. U 30-80 odsto djeca ne razotkrivaju zlostavljanje do odrasle dobi. Zašto? Postoji strah od vlastite porodice, sram jer to su vlastiti roditelji, osjećaj krivice jer oni svojim neodupiranjem, svojim nepristajanjem daju pristanak, tu je osjećaj bezvrijednosti, ta djeca su izdata od osobe koju vole i koja treba da ih štiti i brine se o njima”, kazala je Mačić.

Psihološkinja i psihoterapeut transakcione analize iz Nikšića Sanja Vujović kazala je da od pet počinilaca njih četvoro muškarci, i da je počinilac član porodice u 73,73 odsto, višemjesečno zlostavljanje je u 24,24 odsto, a višegodišnje u 75,86 procenata.

Dodala je da dijete izloženo seksualnom zlostavljanju nema više povjerenja ni u koga, ,,projektuje svoj strah na sve ostale, osjeća krivicu jer djeca inače osjećaju krivicu.

“Na primjer kad ih roditelj tuče, ono će sigurno reći: ,,Ja sam kriv za ovo, ima pravo da me tuče”. Djeca alkoholičara će da kažu: “Ja sam neko nevaljalo, užasno dijete, sva druga djeca imaju očeve koji ih vode na utakmice, koji ih šetaju, koji im pričaju priče, a moj tata pije alkohol, vjerovatno je to zbog mene”. Nnasilnici imaju svoje metode skrivanja, prijete djeci, podmićuju ih, kažu im da su oni odgovorni za to. Dijete se osjeća napušteno i samo sa svojom tajnom, a to je bolan i teški aspekat koji je dugotrajan, a on proizvodi kasnije mnoge probleme”, navela je ona.

Socijalna radnica u Kliničkom centru Crne Gore Bojana Bastijančić je saopštila da je sve više maloljetnih zlostavljača.

“Ovo itetako može biti složen problem, jer obično zlostavljači u mlađem dobu postaju i zlostavljači kasnije. U Crnoj Gori i dalje vlada mišljenje da se ovakvi oblici zlostavljanja ne dešavaju”, kazala je Bastijančić.

Glavni preduslov za prijavljivanje je, kako kaže, sumnja.

“U prvom slučaju tu imamo ljekare, vaspitače, učitelje, socijalne radnike i psihologe, jer su oni prvi u neposrednom profesionalnom kontaktu sa djetetom. Pozicija ljekara u odnosu na dužnost prijavljivanja je veoma važna jer su oni bili u mogućnosti da u toku pregleda primijete određene skorašnje ili davnašnje povrede koje mogu itekako da budu pokazatelj seksualnog zlostavljanja, jer najčešće ,,tijelo djeteta priča priču koju ono samo ne smije”, dodala je  Bastijančić.

Inspektor Centra bezbjednosti u Podgorici Srđan Korać kazao je da ima mnogo više neprijavljenih slučajeva od prijavljenih.

On smatra da kod ovakvih slučajeva mora postojati međusobni kontakt i u ministarstvu unutrašnjih poslova i u centrima za socijalni rad, i sa tužiocima.

Sudija Osnovnog suda na Cetinju Luka Martinović vjeruje da bi institucije poput vrtića, predškolskih i školskih ustanova bile u boljoj poziciji, jer su duže vremena provode sa djecom, da posvete djeci više pažnje i da otkriju ima li sumnje na seskualno nasilje, a zatim da te slučajeve prijave policiji ili državnom tužilaštvu.

Socijalna radnica u Državnom tužulštvu Dijana Popović-Gavranović smatra važnim da se izriču mjere bezbjednosti prema roditelju koji na bilo koji način zlostavlja dijete, ali da se to sada ne dešava već se roditelj koji je osuđen za nasilje vraća u porodicu nakon odluženja kazne.

“Koliko god godina zatvora da je dobio vrlo često on se vraća kući. Ako ne primijenimo mjere bezbjednosti, u smislu psihoterapijskog tretmana roditelja koji je zlostavljač, nismo pomogli ni djetetu niti njegovoj porodici”, ukazala je Popović-Gavranović. Ono što nedostaje, i to što djeca žrtve nemaju obaveznu pomoć advokata što nije slučaj sa djecom kojoj se sudi za krivična djela.

Rečeno je na seminaru i da svaka opština ima formirane multidiscplinarne timove čiji su predstavnici različitih institucija koji se po potrebi sastaju i bave se zaštitom nasilja u porodici ali da se oni ne sastaju.

Izvor: MNE Magazin

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply