Stidimo se!

PIŠE: Grupa za podršku socijalno ugroženim porodicama Udruženja Roditelji

I što ćemo sad?! Prežvakali smo, prepričali, izmislili, začinili i iskrivili istinu. Prežvakali smo i ispljunuli život jedne porodice očas posla, u nekoliko dana. Izigravali junake, pametnjakoviće, strašne dušebrižnike, neodgovorne površne stručnjake iz oblasti socijalne i dječje zaštite. I šta ćemo sad?!

I ko je sad odgovoran? Niko, ni za šta?

Znamo li šta smo uradili jednoj porodici? Jednoj porodici sa dvije djevojčice koje su izgubile sestru, o čijim razlozima smrti i detaljima života pričaju komšije, roditelji njihovih drugara, nastavnici, učitelji….Djevojčicama o čijim roditeljima, njihovom odnosu, zdravlju, bolestima, rodbini, pređašnjem životu svi ti isti pričaju i prepričavaju naširoko i nadugačko. Šta smo uradili jednoj majci i ocu koji su izgubili dijete. Možemo li da pobrojimo šta smo im sve prišili i za šta su nam sve poslužili?

Stidimo se svi do jednog! Što su nam situacije poput ove poslužile da se promovišemo, da se pravimo pametni, da prebacimo odgovornost, da iznosimo detalje koji će učiniti da naše nedjelovanje bude manje vidljivo.

Ogolili smo, mada smo to uglavnom i znali, ali sad je jasno i glasno – kako pomažemo onima u nevolji. Da, čuli smo kako je rečenica „Snađi se“ poznata mnogima koji se obrate instituciji i ustanovi koja bi po opisu posla prva trebalo da im pomogne. Još jednom smo se uvjerili koliko su neki ljudi u našoj zemlji nezaštićeni i kako ne mogu ništa ili gotovo ništa da urade da im ionako teška životna situcija lakše padne.

Deset dana smo svi učestvovali u sapunici i da smo barem na njenom kraju shvatili gdje smo pogriješili, pa da za naredni put sebi ovo više ne dozvolimo. Da su barem oni koji bi morali da zaustave ovakva ludila rekli jasno i glasno dosta, tako ne može, to nije etički, to nije profesionalno, protiv zakona je ako ništa drugo. Ne nijesu, ništa uradili. Jedno upozorenje, jedno saopštenje, koje se ponavlja poslije svakog sličnog slučaja nije adekvatna reakcija. Da su barem oni kojima je u opisu posla sistem dječje i socijalne zaštite rekli: Nema više površnosti, moramo se posvetiti svakoj porodici kojoj pomoći trema, moramo se potruditi da napravimo sistem takvim da se građanin zbog našeg nedjelovanja ne osjeća još gore onda kada mu je najteže. Moramo imati ljude koji znaju svoj posao i kojima je posvećenost, profesonalnost, stručnost glavni aduti da rade taj posao. Da su barem, ali nijesu. Jer kod nas je to najmanje važno. Drugi su kriterijumi ključni. A tu leži odgovornost. Zato ne može biti da odgovornih nema.

Ne znamo za ostale, ali mi se zaista stidimo. Najviše zbog toga jer smo ćutali. Što nijesmo istrajali u namjeri da objasnimo onima koji ne prezaju da tuđe živote stave na izvolte da to nije u redu, da to nije, eto ni po zakonu, i da to nije opravdanje ni za šta, pa ni za želju da se pomogne. Stidimo se jer smo se odlučili da ne insistiramo da im se to objasni jer se može pogrešno protumačiti s ove ili one strane, a mi bismo da ostanemo neutralni.

Stidimo se jer smo jer smo ćutali – tako je bilo lakše jer ko će im objašnjavati sve iz početka kako se pomaže socijalno ugroženima, kako se vodi evidencija o njima, kako se provjeravaju podaci o njima, kako se ti podaci ne iznose javno, kako je privatnost djece i porodice iznad svega, kako se ne zaključuje na osnovu poluinfomacija, kako isprazna priča ne daje rezultate, kako treba nešto raditi da bi se stvari mijenjale.

Stidimo se i jer nam izgleda da smo i pored bezbroj akcija, dopisa i zahtjeva na razne adrese, nedovoljno uradili na ukazivanju i smanjenju problema s kojima se suočavaju socijalno ugrožene porodice. Borili smo se na svoj način jer smo mislili da ćemo uspjeti sami da „natjeramo“ one koji treba da rade svoj posao – da ga rade.

Poslije svega, jedino što je gore od zaključka da niko nije odgovoran u ovoj tragediji je to da pošto niko nije odgovoran, sve je u redu i niko nema potrebu da bilo šta promijeni.

Mi mislimo da ima mnogo toga što treba da se promijeni (od svijesti građana, načina rada institucija, zatim nas – nevladinih organizacija, medija…) i da svako treba poći od sebe. Mi ćemo promijeniti neke stvari, da se bar ubuduće ne stidimo.

Bićemo uporniji u zahtijevanju mnogo bolje podrške i servisa za ugrožene porodice. Bićemo direktniji i mnogo glasniji u zahtjevu da se poštuju osnovna ljudska prava, da se ne ugrožava privatnost djece i porodica. Bićemo još glasniji u upućivanju na propuste i pozivanju na odgovornost pojedinaca i institucija kada se radi o socijalno ugroženim porodicama. Da, teško je baviti se porodicama u krizi, teško je procijeniti kome šta treba, teško je provjeriti istinu, znati kako i kome pomoći. Teško je ali je moguće.

Grupa za podršku socijalno ugroženim porodicama postoji od početka rada udruženja Roditelji, 2012. godine, i koja porodicama pomaže u garderobi, obući, pripremama djece za školu ali i pruža savjetodavnu i podršku pri učenju njihovim školarcima. Na evidenciji Grupe je oko 200 porodica sa oko 500 djece iz cijele Crne Gore. 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Zaista je sramno šta se uradilo ovoj ozaloscenoj porodici!!!! Kakvi smo to postali ljudi, strasno. Nismo pustili porodicu da oplacu dijete svoje, užas. Ne zaboravimo da se isto tako postupilo i sa porodicom malog andjela Ognjena, i u njihovom najtežem trenutku se dovodilo u pitanju roditeljstvo. Veliki se grijeh uradio i opet se ponavlja. A institucija (socijalno) koja treba da stane uz ovakve slučajeve Ćuti, opet se pravi gluva i slijepa i po ko zna koji put se ogrijesila!!!! Pa do kad više ćemo cutati i plašiti se da budemo glasni,ucijenjeni da ne izgubimo ono što zakonom zasluzujemo!!!!

Leave a Reply