Kako da pomognete djetetu da pobijedi strah pri susretu sa matematikom

Polaskom u školu svaki đak prvak susretne se sa mnoštvom izazova i novih iskustava. Međutim, velikom broju djece najveći izazov predstavlja upravo njeno veličanstvo – matematika. Da li strah od neuspjeha utiče da se zbunimo kada vidimo zadatak iz matematike ili sam zadatak u nama izaziva strah – pitanje je kojim su se profesionalno bavili stručnjaci širom svijeta.

Prepreke na poligonu zvanom matematika

Osim djeci, matematika često zadaje probleme i odraslima. Međutim, tek su se nedavna istraživanja bavila korjenima ovog problema, koji se javljaju još u ranom djetinjstvu. Profesorka psihologije Moli Džejmson naglašava da u literaturi nije najjasnije objašnjeno da li ljudi sa niskim nivoom znanja osjećaju nervozu kada su u kontaktu sa matematikom – u tom slučaju im nedostaje vještina – ili osjećaj inferiornosti pred ozloglašenim predmetom izaziva blokadu i otežano učenje. Otkrivanje uzroka nervoze omogućilo bi učiteljima i nastavnicima da tačno znaju kada i na koji način treba da pomognu učenicima koji nailaze na poteškoće.

Šta sve utiče na djetetov odnos prema matematici?

Da je veza između matematike i straha mnogo složenija nego što na prvi pogled izgleda dokazuje i istraživanje koje je Univerzitet u Čikagu sproveo sa starijim đacima. Ovo istraživanje pokazuje da nervoza zbog ograničenog vremena ili straha od neuspjeha može da se javi i kod studenata koji su inače dobri u matematici.

Skala profesorke Kolin Genlej pokazuje da učenici osjećaju nervozu kada vide zadatak iz matematike još od prvog razreda osnovne škole. Odnos roditelja, nastavnika ali i vršnjaka prema matematici može da utiče na negativan stav mališana prema predmetu. Nervoza i loš performans utiču povratno jedno na drugo i stvaraju začarani krug koji se čini da je teško prekinuti, ali ipak postoje načini.

Pomozite svom školarcu na putu od matematike kao pretnje do matematike kao izazova

Roditelji igraju krucijalnu ulogu u izgradnji pozitivnog odnosa prema predmetu i prema navikama vezanim za redovno učenje. Oni bi trebalo da, zajedno sa svojom djecom, proveravaju domaće zadatke i da pritom uvijek u prvi plan ističu tačne odgovore, a ne greške. Onima koji, na primjer, gaje strast prema sportu treba zadavati zadatke koji su vezani za tu oblast. Ukoliko je moguće, dobro je okružiti učenika nastavnicima i vršnjacima koji imaju pozitivan stav prema predmetu.

Djeca često odustaju od učenja stvari u kojima ne vide svrhu. Roditelji im mogu pomoći tako što će im pokazati mogućnosti za praktičnu primenu matematike u svakodnevnim aktivnostima. Matematika je korisna pri mjerenju sastojaka od kojih ćemo napraviti kolač, izračunati vrijeme ili koristiti novac. Mlađi mogu da sortiraju novčiće, dok stariji mogu da pomognu svojim roditeljima u kupovini tako što će procijeniti koliko će koštati namirnice u korpi.

Roditelji svoje slobodno vrijeme mogu da utroše na kreativne igre koje nisu vremenski ograničene i ne stvaraju pritisak njihovoj djeci. Jedna od ideja može biti porodično takmičenje u aktivnostima koje kombinuju matematiku i nešto što je djetetu interesantno, kao što je na primjer kuvanje, kompjuterska igrica, slaganje slagalica ili pravljenje različitih objekata od kocaka.

Predlog stručnjaka za starije učenike je da napišu strahove koje gaje prema matematici. Kada ih stave na papir i kritički izanaliziraju sa roditeljima ili nastavnicima, učenici često uviđaju da su njihovi strahovi bez osnova. Predlog za mlađe uzraste je da nacrtaju svoj strah u zamjenu za pisanje.

Izvor: Fondacija Novak Đoković

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Pored toga sto je navedeno u tekstu, veoma.je bitno da se deca ne plase skolom (neretko mozemo cuti kako odrasli govore predskolcima “da nema igre kada pocne skola”, “da ce ih uciteljica grditi ako ne budu to i to uradili” i slicno). Roditelji treba da budu svesni da su oni odgovorni, izmedju ostalog i za stav dece o skoli uopste. Veoma je vazno i to da ucitelji koriste adekvatne metode, pogotovo u pocetnoj nastavi matematike i da sto vise koriste igru kao metod rada. Jer igra nije samo puka aktivnost, igra je oblik misljenja kod dece. Prilikom igre deca angazuju mnogo vise kognitivnih napora nego prilikom bilo koje druge aktivnosti i od toga treba da pocnu ucitelji. Ima mnogo didaktickih igara koje omogucavaju da deca sa razumevanjem usvoje matematicke pojmove i ovladaju matematickim operacijama. Od dece ni u kom slucaju ne traziti da racunaju “u glavi” kada im to razvojem nije omoguceno (ucitelji i pedagozi znaju faze razvoja misljenja kod dece i za koji uzrast je karakteristicno odredjena vrsta misljenja i to treba da im bude platforma na osnovu koje ce organizovat svoj rad) ili im zabranjivati da koriste racunajljku ili abakus.
    Deca vole da istrazuju, to im je u prirodi i grade samopouzdanje (kada samostalno dodju do tacnih resenja) i mnoge pozitivne osobine, zato je igra zaista idealna kako kao vaspitno, tako i kao obrazovno sredstvo.
    Jedino zajednickim naporima mozemo iz njih izvuci ono najbolje. Da je tesko, jeste, zahteva dodatne napore, ali benefiti od takvog nacina rada su visestruki, a nasoj deci dugujemo i moramo im dati samo najbolje.

  2. Taj afektivni pristup, necem sto je striktno iz domena kognitivnog i to matematici koja daje strukturu i podrsku tolikom broju naucnih disciplina, je ono sto ce od naseg drustva napraviti obicno stado. Nece nas ni unazaditi jer vracanje na bilo koje staro bi bilo korak naprijed od trenutnog stanja, vec odvesti u situaciju da ce se matematika izbacivati iz programa, sto parcijalno, sto potpuno. Treniranje mozga matematikom postace neprijatan stimulans individualno nepodnosljiv a drustveno zamarajuci prema kom ce se otklon samo uvecavati.
    Trijumf losih djaka.

Leave a Reply