PIŠE: Jelena Jovanović, Tash on lash blog

Jednom davno, možda je bila srijeda ili četvrtak, bila sam mala. Što ne isključuje da nisam bila mala ostalim danima u nedjelji, ali ipak, da damo neku početnu strukturu. Jer tako to biva, čim odrediš vrijeme sve dobije smisao. I tako, recimo, bila je sredina nedjelje, bila sam mala i bila je inflacija. Meni to nije predstavljalo ništa drugo sem riječi čije mi značenje nije bilo poznato, a koja se stalno provlačila kroz dnevnik 2 u 20h. Tr Tr Tr Tr tt Tr tr tr tr tt – onomatopeja u slovnom sastavu uvodne numere za dnevnik, sa pratećim kadrom gdje planeta zemlja nastaje iz kvadratića i dobija po ubrzanju.

Pored toga što sam bila mala, bila sam i veoma egocentrična i vodila sam se mišlju da je moja porodična zajednica centar svijeta, te da se ono RTB u uglu odnosi na „Rudarsko topioničarski basen Bor“, mjesto zaposlenja vrhovne glave porodice, čina poznatijeg kao „otac“. Nisam znala zašto i kako, ali kako je RTB bio jedan od dva kanala koje smo u to vrijeme imali, jedan je morao da bude namijenjen ekskluzivno za nas.

U tom trenutku egocentrične nezrelosti, kao priglupi pupoljak nesvjestan svijeta oko sebe i inflacije koja nas je gutala, glumila sam ludilo i tražila Barbiku. Ne samo Barbiku, već i njenu stambenu jedinicu, pa auto, pa i mokri čvor. Taj mokri čvor barbi-roze nijansiranosti, nije izgledao kao obično kupatilo gdje se odvijaju kratka i duga radnja. Ne, taj mokri čvor sa onom lijepom roze malecnom kadom sa tušem na bijelom gajtančiću, bio je nestvaran poput kake koja miriše. Zaista je djelovao tako. U takvom toaletu ni kanalizacija ne može da bude grozna. Ostade mi mokri čvor želja do danas. Neko od komšijske djece je imao, a ja ljubomorna kao pseto, htjela isto. Mislim da je mama bila pred infarkt, jer uz svu dobru volju da mi se obezbijedi to što želim, realnost je imala drugačiji oblik.

Uspjela sam da odrastem uprkos ne-posjedovanju Barbikine stambene jedinice sa poljskim mokrim čvorom. Mislila sam da neću preživjeti. Vidi me sad, bez Barbike i srećna. Život je čudo.

Danas pod naletom roditeljske groznice, pričam svom djetetu kako nismo imali ništa. Nikakve lutke na baterije, pištanje, siktanje, daljinske, na mekani pliš i šapice, mirišljave kockice. Igračke smo dobijali isključivo pa zasluzi. Ne samo da zvučim kao da sam djetinjstvo provela u srednjem vijeku, nego šokiram i majku svoju tom novootkrivenom nemaštinom. Jer, ona sirota, naših igračaka nije mogla da se naskuplja, dok moj brat i ja, na lakat vrištimo kako nemamo i nismo imali. Jedno smo imali i imamo očigledno. A to je amnezija. I to selektivna. Kud se ne zapatismo sa amnezijom onoga što nismo imali?!

Zanosim se već par godina da aranžiram stan u nekom polu-haotičnom stilu. Kao kreativni redni nered, da je uredno, a da se vidi da tu ipak ljudi obitavaju. Jedna svijeća ovdje, red knjiga, red skupljača prašine, pa opet neka svijeća, red knjiga, samo za odrasle. Red držanja stvari po fiokama. Red mojih stvari – koje se ne uzimaju za rekvizite za igranje, jer joj nešto tako baš u tom trenutku ama baš odmah treba. Malo skandinavskog šmeka, malo tai či, feng šui, džidžabidž. Da mi je uspjelo i nije baš. Toplina koju sam pokušavala da potpalim, vezana za plan da umirim početni status opsesivno-kompulzivnog poremećaja – kreiranim razvodom, djelimično je obustavljena rekonstrukcijskim nahođenjima mog roda. Kako sam uspjela da rodim nešto tako malo sa kapacitetom tornada i tasmanijskog đavola, ne znam i svaka mi čast.

Bez ikakve muke sam nekada obitavala u neredu. Ni da zucnem. Obrt se desio i godinama me isti liferuje u stratosferu. Stadijum: siktanje i pucanje žile kucavice. Sjećam se i moje mame i babe kako povijene u znak pitanja pribiraju sve te zmijske kože iz kojih smo se izvukli, te igračke koje nismo imali, i nered koji smo velikodušno širili, dok gunđaju sebi u bradu kako nikada više ništa nećemo dobiti, jer ne znamo da čuvamo.  Pod jednom miškom jedne ruke drže pokupljeno, drugom rukom grabe s poda, a trećom vitlaju kažiprstom na prijeteće.

„Vidjećeš ti kad dobiješ svoje dijete“ govorile bi mi obje, a ja bih prkosila „neću ja nikad imati djiete, i ako ga budem imala sve ću da mu dozvoljavam, a ne kao vi!“ Naravno, sa propratnom koreografijom, lupanjem nogom o pod, silovitim prekršatnjem ruku na grudi i čujnim durenjem „nos u oblake“.

Vidim ja sad svoje, pa se sve krstim, kako sve to dođe na svoje i svako dobije svoje.

Ali, opet se nešto ne sjećam, čak ni kad se počeškam po glavi, da smo mi toliko toga imali. Mama uporno tvrdi da smo imali gomile i gomile igračaka. Gdje, pitam se?!

Ukoliko bi se teorija haosa bavila kućnim neuređenjem skroz bi opisivala naš dom. Nagazne mine za povredu stopala koja ne nose tihotapke-papučice, svuda su po domu. Saplitanje se podrazumijeva. Prepone se preskaču na dnevnoj bazi. Čak nam je i mačor Pliša u pripravnosti da pravi lom. Ne zna se ko je luđi. Kod nas sve blesavo i siroma, niko ništa nema. Ni u glavi, ni u posjedu.

Kad vidim sve te igračkice, napravljene podrazumijevajući da u svakom domaćinstvu postoji asortiman hirurških pinceta kojim dijete može da rukuje, priprijeti mi fras. Sve to mikroskopski sitno napada kao da je veliko. Sile igračko-stvaralaca urotile se protiv roditeljskih. Zarad istresanja iz ludačke košulje kako bi se dohvatili novčanika.

Te hirurški pipave tričavosti traju u najboljem slučaju sedam dana. Sve dok se nepovratno izgube. Ili bivaju pojedene. Kažem, iako pri samom spomenu gutanja stranih objekata i sama gutam knedlu i očitam deset oče naših. Po nepisanom pravilu ti mikro plastični otpatci su najpotrebnije igračke na svijetu, uprkos ne-pridavanju pažnje na očuvanju istih. Razumijem, sve je to srazmjerno njihovom opsegu pažnje. Ne može ni njihov dlan povazdan da bude skupljen u pesnicu i da čuva to blago atomskih dimenzija. Popusti snaga. Kao i roditeljski živci. I novčanik. Taj dio roditeljske ličnosti najviše popušta, samo se tanji da bi pred kraj mjeseca došao na vještačko disanje i potencijalni napad na ulazak u minus. Svrab po novčaniku grebe se po principu greb-greb kartice. Sa obrnutim efektom.

Povremeni naleti roditeljskog ludila i nade da će se sigurno time igrati su pogubni. Sramota me da priznam. Još neko?

Zatim, kockice, drvene i plastične, od najmanje do najveće. Što rasutije to bolje. Pozicionirane tako da lom djeluje planski, uprkos činjenici da nije, čekaju da u pribiranju loma izvedeš glavolom, kičmolom. Ajd’ što se ti polomiš, nego ono samo nije svjesno da i ono samo može da se lijepo dokusuri u tom preskakanju lomogroma.

Moje žensko dijete je mama desetinama beba-lutaka od kojih mnoge pište, plaču, kašlju, mrmljaju, jedna piški. Srećom, ne posjeduje neku koja kaki. Ne bih to podnijela. Jedna pije mlijeko, sve imaju odjeću. Kolica, krevetić, kapice, prekrivači… sve mini i prelijepo. Tu su nazovi Barbi lutke i Barbi lutke. Ne brojim. Sve su prijeko potrebne i bačene u kutiju s igračkama. Sve imaju krune. Malecne. Gubeće. Za na hiruršku pincetu. Mi smo, zapravo, izraziti kolekcionari kojekakvih sitneža i kineskih, plastičnih gluposti što pištećih, rejverskih i mutiranih. U svakom trenutku smo spremne za rejv. Samo nas pozovite, kad se pojavim ko svijetleća Nasta, sve će vam biti jasno.

Pogubni momenti su sledeći, a ukazuju na gubljenje razuma i ulazak u crnu rupu: „ali to svi imaju… neka ima svoje … spiner joj baš treba … jao, kako samo tužno gleda … a šta je to 200 dinara za taj neprocjenjiv osmijeh – koji traje tričavi minut, ali ko mjeri … eto, nek ima, igraće se sigurno …“ Tako, jednu cijelu platu kasnije kad se sve zbere, u tamnom ćošku, pohvatale prašinu, oformile svoju odmetničku zajednicu, sirote, napuštene, igračke.

Pa su tu modni dodaci u formi prstenčića, ogrlica, gumica, šnalica, još gumica i labela.

U ovom pasusu me trese otrežnjenje da tekst dobija inventarski oblik. Znate, mi imamo to, ovo nam se razvuklo ovdje, ovo onde. Ako slučajno niste znali da nam je u kući lom. Sad znate. Lom je i krečila nisam.

Plišane igračke. Menažerija u dječijoj sobi. Razmnožile se kao zečevi. Zečava ima barem trideset posto. Tješim se, u jednom momentu će pasti u zaborav. A ja ću ih baciti sve niz rijeku. Sve dok mi se roditeljske oči ne razjape od slatkoće i šizofrenije kada na rafu u prodavnici vidim nešto mnogo slatko na tufnice, pliš, šapice, pa na mašnu, pa na šljokice…Lele! Pljesnem pare. Častim prodavačicu, a ona mi maše dok se pakuje u privatnu raketu za Mars.

A poslije kažu dosadno mi je! Meni govorili „u’vati se za uši pa igraj!“ To mi nikad nije bilo pravo niti zabavno. Nije da nisam probala. Sad roditelji animiraju dok ne skapu. Ko te pita jesi li umoran.

Često sebi izgledam ovako:

Ono te gleda i trepće. Nisi mu zabavan ni trunku. Da žvaće žvaku duvalo bi balon i zalijepilo po licu.

Eto, siroto, ništa nema od igračaka i nema čime da se igra. Kao što nismo imali ni mi. U ovom zaključku, u završnom kraju, bacam glavu unazad i pogled zajedno s njom, i gledam sobu dupke punu i napuštenu. Sve sa prijeko potrebnim igračkama. Paradoksa većeg nećete nigdje naći. Ovo pobjeđuje i kvadraturu kruga.