Kad mama osjeća krivicu

PIŠE: Darija, Mama blog

Poznajete li brižne majke, koje daju sve od sebe da pruže svojoj djeci najbolje, a ipak jako često osjećaju krivicu i misle da nisu dovoljno dobre? Ja znam puno takvih majki i očeva. To su ljudi koji kad viknu na dijete, kad odreaguju burno i onako kako inače ne bi htjeli se kasnije osjećaju kao grozni roditelji.

Jeste li možda i sami jedna od tih majki? Hajde onda da pogledamo kako nam osjećanje krivice može pomoći da budemo konstruktivni.

Koliko god to čudno zvučalo, krivica je često vrsta bijega od akcije, bijega od promjene. Što treba da uradimo da ne bismo iznova upadali u isti začarani krug: reakcija kakvu ne želimo – krivica i samooptuživanje? U nastavku vam dajem nekoliko ideja:

1) Preduzmite akciju – krivica je sjajan pokazatelj što ne funkcioniše i što možemo da preduzmemo da promijenimo stvari. Možete pisati dnevnik, razgovarati sa prijateljicom, partnerom ili terapeutom kako biste lakše stekli uvid u to što ne funkcioniše i što možete preduzeti da ubuduće ne dođe do toga da reagujete kako zapravo ne želite.

2) Greške su prilike – da, mi kao roditelji pravimo svakodnevno brojne greške: vičemo, vrijeđamo, manipulišemo, lažemo … jer smo ljudi. I to je prilika da pokažemo djeci što znači biti ljudsko biće, nesavršeno, ali spremno da preuzme odgovornost za svoje greške i ispravi ih. Istovremeno, kada dozvolite sebi da pokažete da ste samo običan čovjek koji griješi kao i svi drugi, oslobađate sebe krivice i počinjete da saosjećate sa sobom.

3) Budite nježni prema sebi. Svi želimo da pristupimo svojoj djeci na najbolji mogući način, da ih njegujemo i cijenimo, ali nježnost prema drugima nije istinski moguća, ako prije svega nismo nježni prema sebi. Ako nemamo razumijevanja za sebe, kako možemo imati istinsko razumijevanje za bilo koga drugog? Dakle, kažite sebi: „Dobro, desilo se. Pogriješila sam. Da vidim što mogu sledeći put da uradim drugačije.“

4) Djeca su otpornija nego što mislimo. Sama činjenica da razmišljate o tome da li ste dovoljno dobar roditelj pokazuje da ste brižni i da imate kapacitet da promijenite ponašanje koje vam se ne sviđa. Djeca su sasvim u stanju da podnesu po neku našu grubost ili pretjeranu reakciju. To je vrsta stresa koja može biti podsticajna za razvoj, ili u najmanju ruku nije nešto što će nanijeti nepopravljivu štetu, ako za te postupke preuzmemo odgovornost.

Ono što djeca ne mogu da podnesu jeste da smo neautentični, da ne pokazujemo ono što ipak vide da osjećamo. Ako znate da priđete i kažete: „Žao mi je, to što sam rekla nije bilo u redu“, dakle ako ste autentični i dozvoljavate sebi greške i neprijatne emocije, djeca mogu da budu vrlo otporna.

Sledeći put kada budete osjetili krivicu zbog nečega što ste kao roditelj uradili, samo se zapitajte što biste rekli svojoj prijateljici da je uradila tako nešto? Da li biste joj pružili podršku, razumijevanje i potrudili se da joj date konstruktivan savjet kako da postupi sledeći put? Sigurna sam da je odgovor potvrdan. Pa zašto onda sebi da pružite išta manje od toga?

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply