Kako da podstičete dijete da se samostalno igra

PIŠE: Darija, Mama blog

U poslednje vrijeme sam intenzivno istraživala načine kako da podstaknem svog sina da se što češće i u što dužim vremenskim intervalima igra sam.

Moram priznati da su razlozi za to prvenstveno praktične prirode. U nekom od prethodnih tekstova sam već pisala o tome da V. i nije neka spavalica, tako da nemam luksuz da čekam da zaspi da bih završavala svoje obaveze.

Drugi razlog koji mi je jednako važan jeste uloga koju samostalna igra ima u razvoju djeteta – razvoju koncentracije, strpljenja i drugih važnih sposobnosti. O važnosti igre za razvoj djeteta pisaću nekom prilikom posebno. Uskoro, obećavam.

U nastavku sa vama dijelim nekoliko stvari koje meni pomažu da podstaknem mog mališana da se zabavi sam:

1) Prvo i osnovno: obezbijedite prostor. Jako je teško da dopustite djetetu samostalnost u igri, ako prostor u kom se dijete igra nije njemu prilagođen. Ako stalno morate da nadzirete i opominjete dijete da ne bi nehotice slomilo vaš omiljeni ukras ili prevrnulo saksiju sa cvijećem, nema ni govora o samostalnoj igri. Zato, dok su vam djeca mala, raščistite i obezbijedite prostor tako da olakšate sebi i poštedite se nepotrebnog stresa.

2) Izbjegavajte igračke koje su dizajnirane tako da svijetle, sviraju, plešu i sl. Drugim riječima, igračke koje „zabavljaju“ djecu. Znam da to zvuči paradoksalno, ali ovakve igračke su „aktivne“ i čine vašu djecu „pasivnom“, tj. ne pomažu im da razviju pažnju, maštu, samomotivaciju, radoznalost i druge osobine koje je neophodno da podstičemo kako bismo razvili njihov kapacitet za samostalnu igru.

Vrsta igračaka koja uspjeva mog sina da zabavi u dužem vremenskom periodu jesu uglavnom drvene igračke koje imaju neku svrhu, tj. on sa njima nešto radi. Koja će to vrsta igračke biti zavisi od uzrasta vašeg djeteta, kod nas su to trenutno igračke čija je jedna od funkcija provlačenje, ubacivanje, slaganje, navlačenje… Mnoge od tih igračaka možete napraviti i sami, od stvari koje već imate u kući – štipaljke, štapići, plastične boce, pojedine vrste namirnica koje koristimo u ishrani, homemade plastelin… mnogo je opcija, ali to je vrsta aktivnosti koju dijete može beskrajno dugo da ponavlja, a da mu ne dosadi, jer su ti pokreti u funkciji razvoja mozga, pa je dijete prirodno stimulisano da ponavlja radnju.

3) Preispitajte koliko je „pasivna“ vrsta zabave prisutna u vašem domu (čitaj: koliko koristite ekrane). Nisam protiv ekrana ali sam za kontrolisanje i ograničavanje njihove upotrebe. Predlažem vam da dok se dijete igra isključite ekrane, jer odvlače djetetu pažnju. U zavisnosti od uzrasta djeteta, možete postaviti pravilo o tome kada, šta i koliko dugo se gleda. Preostalo vrijeme djeci ekran ne bi trebalo da bude dostupan.

Primijetila sam, međutim, da moj malac voli da mu pustim muziku i da ga to po pravilu podstakne da se duže zabavi sam.

4) Kao i izbor, i količina igračaka je važna. I ovdje vrijedi ono dobro, staro pravilo „manje je više“. Bolje je da broj igračaka koje dijete u nekom trenutku ima na raspolaganju bude manji, jer je dijete kada je okruženo sa mnogo igračaka – naročito ako svijetle i sviraju, prestimulisano, a to ga razdražuje i onemogućava mu da se koncentriše i napravi izbor.

Volim da igračke koje imamo rotiram na sedmičnom nivou. To mom dječaku daje prostor da zaboravi na neke igračke i ponovo se zainteresuje za njih kad ih vidi posle nekog vremena.

5) Neka prostor za igru bude u vašoj blizini. Većina djece mlađeg uzrasta neće otići sama u drugi kraj stana ili kuće da se igra, naročito ne na duži vremenski period, jer im je potrebna vaša blizina i to je sasvim razumljivo. Ako mogu da vas čuju i vide, to će osnažiti njihov impuls za samostalnom igrom.

6) Ne koristite igru kao vrstu kazne. Da li govorite svom djetetu stvari poput: Ostavi me na miru sada, imam posla, idi igraj se? Složićete se da ovo ne zvuči kao poziv za zabavnu aktivnost. Umjesto toga probajte sa: Završili smo sa ručkom, sad možeš da se igraš. Dakle, nešto što zvuči privlačnije, više kao dozvola, a manje kao kazna.

7) Ne procjenjujte, ne hvalite, ne nadgledajte i ne komentarišite! Ovakvi postupci gase prirodnu potrebu za samostalnom aktivnošću. Zamislite samo da pišete roman i da vam neko stalno prilazi i govori: Baš mi se sviđa taj paragraf! Što ne ostaviš taj dio za kraj? Bravo, kako si vrijedna! – zar to nije iritirajuće? Dakle, najvažnije pravilo glasi: kad se dijete „udubi“ u nešto što radi, ne prekidajte ga! Ne odvlačite mu pažnju komentarima, instrukcijama, pohvalama – jednostavno, ostavite dijete na miru.

Eto, to su neke od naših kućnih strategija. Međutim, treba takođe imati na umu da djeca prolaze kroz različite faze tokom odrastanja i nekada im je naša pažnja potrebna više, a nekada manje.

I za kraj: imajte realistična očekivanja od djeteta. Kapacitet za dugotrajnu koncentraciju i strpljenje se razvija i naša uloga kao roditelja jeste u tome da pomognemo djetetu da taj kapacitet razvije, jer se niko nije rodio sa njim.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply