Roditeljstvo i odgovornosti roditelja

PIŠE: Jelena Blagojev, NTC sistem učenja

U narednim redovima, dotaći ću se teme roditeljstva i odgovornosti roditelja, koja je, kako i u knjizi IQ deteta – briga roditelja, dr Ranko Rajović navodi, ključna i svakodnevna, jer mnogi roditelji ni ne znaju da dozvoljavanjem pojedinih aktivnosti onemogućavaju pravilan razvoj svoje djece.

Kao defektolog i NTC praktičar, često se susrijećem sa djecom i njihovim roditeljima, i nerijetko su pitanja slična, usmjerena na razvoj govora, poslušnost djeteta i njihov napredak. Često se suočavam i sa činjenicom da roditelji nisu svjesni mogućnosti i potencijala svoje djece, da baveći se svakodnevnim aktivnostima djeteta i egzistencijom zanemaruju procese koje su veoma bitni. Važno je istaći da današnja djeca jesu drugačija od djece prije dvadeset godina, ali isto tako je važno istaći da su i roditelji drugačiji.

Kako bismo mogli govoriti o odgovornostima, važno je dotaći se i prioriteta, koji podrazumijevaju da svaki roditelj želi da njegovo dijete bude sretno, samostalno, prihvaćeno i uspješno. Ako se vodimo ovim prioritetima, veoma lako dolazimo i do podjele odgovornosti.

Prvo pravilo koje se nameće jeste pravilo granica – kada uvodimo granice, ko ih određuje i sa kojom idejom?

Zavisno od uzrasta djeteta postoje granice koje moramo postaviti, kako bismo prije svega zaštitili dijete ali ga naučili i da brine o sebi i svojoj okolini. Kada nametnemo djetetu pravila ponašanja/granice, vodeći računa o djetetovim mogućnostima, mi dajemo djetetu šansu da iskoristi svoje potencijale, da istražuje ali i da se prilikom tog istraživanja osjeća sigurno. Dakle, koja je ovdje odgovornost roditelja – budite autoritet svom djetetu, naučite ga poštovanju i sigurnosti. Kako? Da biste bili dobar autoritet, morate da vjerujete u odluke koje donosite, budite dosljedni i istrajni. Neke odluke ćete preispitivati i to nije loš znak, jer dokle god preispitujete svoje odluke (u granicama koje vas ne uznemiravaju), na odličnom ste putu da postanete dobar model svom djetetu.

Šta podrazumijevamo pod dobrim modelom? Nerijetko mi se roditelji djece žale kako djeca nisu naučila da brinu o svojim stvarima, da ne preuzimaju odgovornost, da ne spremaju svoju sobu… Tu se postavlja samo jedno pitanje – kako ste ih naučili da brinu o svojim stvarima, da preuzmu odgovornost? Ako idemo za svojom djecom i sklanjamo igračke, ako sami pakujemo ranac djetetu za školu, ako stalno opominjemo dijete da se adekvatno obuče, počešlja, umije…da li smo mi model koji ukazuje djetetu da treba da bude samostalno, da vodi računa o svojim stvarima i da preuzme odgovornost ili smo model koji kaže “Ne brini, ja ću sve uraditi, preuzeću sve tvoje obaveze!”.

Kao što vodite računa da naučite dijete da se na ulici javi vašim poznanicima, da bude pristojno i ne govori dok vi govorite, naučite ga i da spremi svoje igračke tako što ćete mu na uzrastu od godinu dana pomoći, vi ćete spremiti većinu igračaka, ali radićete to zajedno sa vašim djetetom, time ćete mu ukazati poštovanje i povjerenje da je dovoljno samostalno da može da dobije zadatak. Kako dijete bude starije tako će vaša pomoć u spremanju igračaka izostajati, a dijete će postati svjesno svoje odgovornosti. Ovo se ne odnosi samo na igračke, već i na oblačenje, hranjenje, sve one aktivnosti koje čine dan, vas i vašeg djeteta.

Pravilo koje vam pomaže da postanete dobar model je i pravilo tri puta. Ovo je pravilo kojim uspostavljate poštovanje, autoritet i učite vaše djiete da svaka akcija podrazumijeva i određenu reakciju. Često se navodi da dijete ne reaguje na zabrane ili jednostavne naloge poput „dođi“, „uzmi“, „nemoj“… Ideja je da djetetu kažete jednom nalog i čekate reakciju par sekundi (dajte djetetu vremena da čuje nalog ali ne i previše vremena da ga zanemari), ako reakcija izostane – opet izgovarate nalog ali ovog puta uz ime dijeteta ili dodir djeteta po ruci, ramenu. Ako reakcija opet izostane, prilazite djetetu, ponavljate nalog i izvršavate ga ZAJEDNO sa djetetom. Primjier: Ako ste djetetu rekli “Daj mi čašu!” – uzimate djetetovu ruku i zajedno sa djetetom uzimate čašu, stavljate je u svoju drugu ruku i izgovorite “Izvoli” i “Hvala”. Na ovaj način dijete povezuje da vaš nalog podrazumijeva određenu akciju, te se uči komunikaciji što mu omogućava da i sam iskaže svoje potrebe i da vam se obrati, imajući povjerenja da ni vaša reakcija neće izostati. Ako pak djetetu više puta kažete isti nalog, a dijete ne reaguje zbog čega vi ili odustanete, ili sami izvršite nalog, ili svoju pažnju zaokupite nečim drugim, dijete neće vaše riječi i nalog povezati sa akcijom, pa nemojte da se iznenadite ako dijete postane “neposlušno”, ono samo nije svjesno vaših očekivanja. Ovdje je važno istaći da kada se radi o akcijama djeteta koje ugrožavaju njegovu sigurnost, nećete čekati i dati djetetu prostora već ćete odmah reagovati.

Treće pravilo je – pravila i granice ne isključuju vašu ljubav! Roditelji često brinu da nametanjem pravila, insistiranjem da se određen nalog izvrši ili reakcijom na postupak djeteta koji ugrožava dijete, pokazuju djetetu da ga ne vole! Važno je znati da brigom o djetetu, učenjem djeteta pravilima i nametanjem granica vi djetetu ukazujete na to koliko vam dijete znači, koliko ga volite i koliko mu dobrog želite, i to dijete osjeća! Ovdje se opet vraćamo na rečenicu sa početka teksta – ali vi u to isto morate da vjerujete. Šta to znači – kada dijete radi ili zahtijeva nešto što u tom momentu nije dobro za njega ili nije moguće da mu se ostvari – jednostavno djetetu recite NE! Ali to mora da prati i vaša gestikulacija, ne možete reći ne i u isto vrijeme se djetetu osmjehivati, ili mu izgovarati ne glasom koji nije autoritativan (pri čemu ne treba ni da vičete samo budite odlučni). NE ili bilo koja druga zabrana ili dopuštenje svakako treba da propratite i obrazloženjem, koji je opet u skladu sa detetovim uzrastom i mogućnostima. Ovakvim stavom vi umanjujete šansu da dete dugo negoduje, da neadekvatno reaguje jer učite dijete autoritetu i poštovanju. Važno je reći da kada je dijete preplavljeno određenom emocijom, sačekajte da se smiri i tek onda obrazložite djetetu odluku, ali vaša odluka je i dalje konačna. Probajte, ali ne zaboravite – budite dosljedni!

Pravilo objašnjavanja podrazumijeva da svaku vašu akciju i akciju djeteta (od samog djetetovog rođenja) ispratite govorom tj. objašnjenjem onoga šta se u tom trenutku dešava. Jedna moja prijateljica je na ovaj način naučila svoju ćerku na najranijem uzrastu da postoji lijeva i desna strana. Kako? Svaki put kada je pomagala svojoj ćerki da se obuje ona joj je davala nalog “Sada stavi svoju desnu nogu u cipelicu” pri čemu je ispred djetetove desne noge stavljala cipelu, dijete je u početku to mehanički radilo ali je vremenom i sazrijevanjem osvijestilo različitost dvije cipele i važnost obuvanja cipela na određenu nogu. Dijete usvaja svaki vaš pokret i svaku vašu riječ, objašnjavanjem svega što se oko djeteta dešava i svega onoga što i samo dijete stvara, vi mu otvarate vrata svijeta i svih njegovih spoznaja.

I na kraju, dolazimo do teme tehnologije, koju svi oni koji su imali priliku da slušaju dr Ranka Rajovića, znaju, a ja ću je ponoviti (u nekom sledećem tekstu ću joj se i više posvetiti) jer u vaspitanju djece, tehnologija nam ni kriva ni dužna, zadaje najviše problema. Kako? Jedna mama mi je nedavno rekla, da kada svom četvorogodišnjem djetetu treba da preusmjeri pažnju sa nečega što želi, a ne može da mu ostvari (pri čemu dijete ima burnu reakciju) ona mu pusti crtani film ili mu da telefon. Time naravno nije riješila problem burnog reagovanja, ali je “kupila” vrijeme. Drugi roditelji su otkrili odličan način da umire ili zabave svoje dijete tokom jela, daju djetetu telefon ili puste crtani film. Upoznajem sve više roditelja koji su oduševljeni kako njihovo dijete zna da koristi telefon/tablet, ali u isto vrijeme su zabrinuti jer je dijete nesamostalno, burno reaguje kada mu nešto nije po volji, nema razvijenu komunikaciju… i opet dolazimo do roditelja kao modela i roditelja kao odgovorne odrasle osobe. Biti roditelj je posao od 24h, podrazumijeva da nekada radite stvari koje vam nisu lake ili koje vam u tom momentu ne prijaju, ali vi ste model vašem djetetu i vaša odgovornost je da naučite dijete da bude odgovorno, sretno, da usvoji važnost pravilne ishrane i da nauči kako da umiri sebe, a ne da odustaje u potrazi za jačom stimulacijom. Kako ovo utiče na vas – vaše dijete će vam se obratiti za pomoć, utjehu, savjet, neće vas doživljavati kao pružaoca usluge već kao osobu spremnu da se uhvati u koštac sa svim preprekama. Naučićete dijete da upoznaje svijet oko sebe istražujući ga, a ne gledajući kako ga drugi istražuju. Vaše dijete će lakše prihvatati izazove i premostiti prepreke, jer ste vi model koji ga tome svakodnevno uči.

Ljubite i grlite vašu djecu, obaspite ih ljubavlju umjesto igračkama! Igračke jesu važne, ali je djetetu mnogo važnije vrijeme provedeno sa vama. Zajedničko vrijeme podrazumijeva da ste usmjereni jedni na druge, da nešto zajedno stvarate, da zajedno čitate knjigu (iako ste zapravo samo vi taj koji čita riječi), da se golicate, ljubite, smijete. To su trenuci kojih će se dijete uvijek sjećati, i koji će mu postati obrasci ponašanja. I vi ćete uživati, svjesni da je to srž roditeljstva. Ali ne zaboravite, riječi volim te i emocija koja ih prati ne treba da se daju samo kada je druga osoba to nečim zaslužila, govorite vašoj djeci koliko ih volite i ističite ponaosob razloge vaše ljubavi (razlozi nekada ni ne postoje ali je u svemu prisutna ljubav), naučite dete da izjavljivanje ljubavi nije samo riječ, da ona u sebi krije puno emocija, topline i osmeha. Neka vaše dijete te iste opise prepozna u sebi samom i raste sa ljubavlju prema sebi, a budi ljubav i prema svemu onom što je izvan njega.

Biti roditelj je najvažnija uloga, nemojte osuđivati sebe zbog grešaka koje pravite ali kada ih primijetite, nemojte ih izbjegavati – suočite se sa njima i preuzmite odgovornost. Velika odgovornost je vaša, ali budite slobodni da je podijelite i sa vašim djetetom, ukažite mu poštovanje i povjerenje, stvorite srećnu, samostalnu, samosvjesnu osobu koja je spremna da i sama preuzme odgovornost i da u potpunosti iskoristi svoje potencijale, sigurna u „korjenje i krila“ koja ste joj vi dali!

 

SOS linija baner

SOS linija baner

Comments

  1. Slazem se u potpunosti sa vasim tekstim,ali kada jedan od roditelja dozvoljava djetetu da cini stvari koje drugi roditelj ospirava jer su stetne po dijete i njegov razvoj,tu od vasputanja djeteta nece biti nista. Jer jedan roditelj koji je previse popustljiv,koji je i sam nekulturan,dopusta djetetu i stvara sliku da su lose stvari dobre,ili ne tako strasne. Dok drugi roditelj puce od brige,i truda da dijete odrasta sa osnovnim bontonom kulture. Jedina opcija da se bolji i pametniji roditelj razvede i dijete odalji od roditelja koji lose utice na njega. Treceg izbora nema. Zato zivimo u losim brakovima,lose su nam vaspitana djeca,itd. Mama nesto brani objektivno djetetu,dok ne priskoci citava familija na nju da je kritikuje pa nemoj pa on je jos mali,pa pusti ga nek radi sta hoce pa vidis da te ne slusa itd… I sta onda? Djeca odrastaju u porodicama u kojima rijetko koji roditelj moze uspjeti da ih pravilno vaspita,bas zbog ovih generacija prije 30god koje sad kazu ‘kad nismo mogli mi,neka on/ona moze,kad nismo imali mi/neka imaju oni,itd,itd.

Leave a Reply