Smije li mama da se razboli?

PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja, mama i saradnica Centra za mame

Lako je drugima bilo da pametuju i komentarišu: „To je samo izgovor, pa nek povede i djecu.” „Ma, nema ona razvijenu svijest o tome.” Nisu oni znali njenu priču. Nije bilo jednostavno ući u gradski autobus sa troje male djece i nadati se da će se naći neko ljubazan da im ustupi mjesto. Nije bilo prijatno slušati komentare nervoznih ljudi u čekaonici: „Pa, mogla sam i ja tako. I moja djeca su mala. Najlakše tako, povedeš troje djece pa očekuješ da uđeš preko reda.” I onda kada konačno stigne do šaltera, čuje medicinsku sestru: „Ne znam šta da vam kažem. Pao nam je sistem. Čekamo da proradi. Kako to tako, boli vas nedjelju dana? Što ste toliko čekali? Zašto niste došli čim je počelo da boli? Jao, troje djece, a ona bolesna. Smije li mama da bude bolesna, je li?”

U glavi joj je odzvanjala rečenica: „Ne smije mama da bude bolesna.” Sjetila se svoje mame kako je govorila: „Ma, ne smijem ja da budem bolesna. Imam ja još ovo najmlađe. Treba i njega izvesti na put.

Sjetila se priča baba i prababa kako su rađale u ratnim godinama. Porađale se u poljima kukuruza dok se okolo čula pucnjava i ponavljale kako su i mame i bebe tada bile otpornije i žilavije od ovih danas.

Sjetila se kako je teča govorio za tetku: „Tetka ti je bila bolesna za Božić. Imala je grip, ali sve je stigla, i ručak da spremi, i kolače da ispeče, ma sve. E, kakvu tetku imaš. To je žena – heroj!” I odjednom joj više nije bilo važno to što drugi govore da je njena tetka žrtva, da sve u porodici ide preko tetkinih leđa, jer za teču je tetka bila žena heroj.

A onda pomisli na svoju sestru, menadžerku prodaje koja grip pregura na nogama i koja se hvali kako nijedan dan bolovanja nema.

Naslušala se ona priča o jakim, požrtvovanim mamama koje hrabro podnose sve nedaće, sve bolove, sve stižu, sve mogu i nikad ne kukaju. Prosto joj dođe neprijatno da se požali da je nešto boli ili da joj je nešto teško. Neprijatno joj je da zatraži pomoć, jer smatra da je dobra i sposobna mama ona koja može sve sama, koja ne traži pomoć, a ona želi da bude jedna od tih mama.

Danas je ona u svojim četrdesetim godinama. Djeca su joj porasla. Međutim, ona i dalje živi u uvjerenju da mama ne smije da bude bolesna. Teško se oslobađamo tih rano formiranih i čvrsto ukorenjenih uvjerenja tipa treba i mora, pa čak i kada postanemo svjesne da su ta uvjerenja disfunkcionalna.

Danas joj se sa malih ekrana smješe dotjerane, nasmijane mame koje sa četrdeset pet godina izgledaju kao da imaju dvadeset pet; u časopisima čita o tome kako one sa lakoćom usklađuju poslovni i privatni život. I zbog toga je muči osjećaj manje vrijednosti, jer sve to njoj ne polazi za rukom.

Sada ja nju zovem da čestitam Božić. Saznajem da je i ona tokom praznika imala grip, baš kao i njena tetka prije mnogo godina. Samo, ona nije ispala žena – heroj kao njena tetka. Htjela je ona da ustane iz kreveta, ali joj suprug i djeca nisu dozvolili. Rekli joj da mora da miruje i sve poslove su oni pozavršavali. Nešto od hrane su poručili, nešto su sami spremili; uglavnom, na kraju je sve ispalo i više nego dobro. Kaže mi da ima divnu porodicu, ali u glasu joj se čuje da je tužna. Stalno se vraća na ono kako su njena mama i tetka mogle i pita se šta to sa njom nije u redu, pa ona ne može.

Međutim, ne pita se da li su njene mama i tetka bile srećne zbog toga što su sve mogle.

Da li su one željele da mogu ili su morale da mogu?

Čija očekivanja su one ispunjavale? Cio život su se nekom dokazivale, sebi, drugima, ni same više nisu znale kome. Da li je njihovo dokazivanje proisticalo iz njihove sigurnosti, prihvatanja sebe, zadovoljstva?

Slušam je tako i pitam se, zar nije ona ta koja ima najviše razloga da bude srećna jer njenom suprugu i djeci je važnije njeno zdravlje od bilo kakvog ručka.

Njena sreća i zdravlje su njenoj porodici na prvom mjestu. Žele da joj pomognu, da je zaštite, i to ne zbog toga što misle da je slaba ili nedovoljno sposobna, već zbog toga što joj je realno bila potrebna pomoć, jer je jednostavno bila bolesna. Izgleda da suprug u njoj prvenstveno vidi partnerku za život, a djeca mamu, pa tek onda domaćicu.

O, koliko li je samo porodica u kojima nastaje raspad sistema kad se mama razboli!

Ali, njena porodica funkcioniše i pod takvim uslovima. Zar nije njena porodica primjer složne porodice koja se drži zajedno i kad je teško, koja se lako organizuje, čiji se članovi međusobno poštuju i pomažu?

To što ponekad nešto ne možemo, ne znači da smo slabe ili nesposobne.

Smije li mama da se razboli?

Zar mama nema pravo da je nešto zaboli, da joj bude teško?
Mama je samo ljudsko biće, kao i svako drugo.

I sve ona to zna, ali dodaje: „Neobično mi, nisam navikla. Uglavnom sam ja bila ta koja brine, daje i ugađa, koja se prilagođava.”

Isto kao i te naše požrtvovane mame, bake, tetke, strine i ujne, navikle da sve mogu same, navikle da pružaju i ugađaju drugima do te mjere da zaborave čak i na svoje zdravlje, i nama prosto dođe neobično kad nam se pruži drugačiji tretman, kad neko nas i naše zdravlje stavi na prvo mjesto, kad nam pruži podršku, pomoć, pažnju i ljubav. A sve to nam je i više nego potrebno; sve mi mame to i više nego zaslužujemo.

Gledajući prethodne generacije naših mama i baka, čini mi se da je naša generacija nešto naučila, da je postala svjesnija važnosti brige za svoje zdravlje, pored brige za zdravlje svojih najmilijih.

Čini mi se da danas mame redovnije odlaze na preventivne kontrolne preglede, da se trudnice odgovornije odnose prema sebi, da su sklonije tome da sebi ugađaju.

Ipak, izgleda da se društveni pritisci nimalo nisu smanjili od tada, pa tako i danas možemo čuti da je trudnica koja sebi ugađa razmažena, a da je mama koja odlazi na preventivne preglede u stvari puna para, da joj se može da plaća privatne ljekare, ili da je sebična, dokona mama koja ima vremena da čeka na red u domu zdravlja, jer dobra mama ne stiže ni da se naspava, jede kad stigne i šta stigne, svog fizičkog zdravlja se sjeti tek kad je nešto zaboli, a o mentalnom zdravlju i prevenciji nema vremena ni da razmišlja. U najboljem slučaju, dobra mama na preventivne kontrolne preglede ide neredovno, jednom u pet godina.

Svi znamo da kad se pojave simptomi, često može biti kasno.

I zar onda ne rade pametno te mame koje ulažu i misle o prevenciji? Zar trudnica koja brine o svom zdravlju ne brine ujedno i o zdravlju bebe u svom stomaku? Zar zdrava trudnica ne daje zdravo potomstvo?

Zar zdravi pojedinci ne čine zdrave porodice, a zdrave porodice zdravu državu?

Svi smo jaki na riječima kad govorimo o zdravlju, djeci, natalitetu, porodici i mami kao stubu te porodice. A kakvi smo na djelima? Zdravlje nam je sve lošije, djeca sve agresivnija, a porodice u krizi. U svakodnevnom životu, baš za ono što nam je najvažnije, za sopstveno zdravlje, djecu i porodicu ne nalazimo dovoljno vremena.

Stoga, drage mame, počnimo od svog zdravlja. Nađimo vremena za svoje zdravlje!

  • HiPP april

    Comments

    Leave a Reply