Rizična ponašanja u adolescenciji

PIŠE: mr Anđela Zlatković, dipl.defektolog-specijalni pedagog

Društveno neprihvatljivo – rizično – ponašanje je ponašanje koje ugrožava samog pojedinca, osobe iz okruženja i/ili imovinu. Predstavlja namjerno nanošenje povreda drugima ili samom sebi. Neki od sinonima za rizično ponašanje su: antisocijalno, devijantno, delinkventno ponašanje, poremećaj ponašanja, vaspitna zapuštenost. Ova raznolikost termina upućuje na to da se radi o složenoj pojavi koja se ispoljava na mnogo načina.

Kada su u pitanju djeca i mladi, korene takvog ponašanja nalazimo u vaspitanju, crtama ličnosti, obrazovanju, vršnjačkim grupama, kulturi, medijima, nepovoljnom okruženju u kom dijete raste. Oni su posebno podložni svim tim uticajima. Različite situacije kojima djeca tokom odrastanja budu izložena, mogu ih učiniti osobama rizičnog životnog stila, odnosno sa poremećajem ponašanja. Prepoznajemo ih po tome što se ne uključuju u prosocijalne aktivnosti, izbjegavaju obaveze, skloni su ljenosti, konzumiranju psihoaktivnih supstanci, promiskuitetu, destruktivnosti, laganju, neposlušnosti i suprotstavljanju, skitnji, krađi.

Budući da je adolescencija period kada djeca na putu da odrastu traže sebe, radoznala su i sklona eksperimentisanju. To je očekivani dio razvoja, ali ako dijete nema usvojene granice i izgrađene moralne vrijednosti, ukoliko izostane reakcija porodice i društva, takvo ponašanje će postati navika, učvrstiće se, prerašće u ozbiljno kršenje normi i izazivaće trajne nepovoljne posledice.

Potrebno je potražiti pomoć stručnog lica u rješavanju problema, što je najbolje učiniti čim se jave naznake takvog ponašanja, a to je često i prije same adolescencije.

Ispoljavanje agresivnosti

Agresivno ponašanje najčešće je izazvano bijesom koji proizilazi iz nesporazuma i pogrešnog uvida u međuljudske odnose. Uključuje i bihejvioralnu (ponašajnu), i kognitivnu (saznajnu) i emocionalnu komponentu, pa je to veoma stabilna crta ličnosti – agresivna djeca često postaju agresivni odrasli. Već kod male djece, agresivnost se javlja u cilju odbrane ili borbe za nešto (otimanje oko igračaka). Ovakav način reagovanja nastavlja se kroz odrastanje ukoliko dijete ne nauči vještine komunikacije i rješavanja sukoba bez primjene sile. Za adolescente su karakteristični ljutnja, vika, bacanje stvari, nekontrolisani izlivi bijesa, psovanje, vrijeđanje, grubost, pretnje usmjerene ka roditeljima, autoritetima ili vršnjacima. Konflikti među vršnjacima su svakodnevna pojava. Svoju odgovornost za takvo ponašanje uglavnom negiraju. Česta rečenica koja se u praksi čuje kao opravdanje je ,,samo sam se malo šalio’’, ,,malo sam ga/je udario/udarila’’ ili ,,on/ona je mene prvi psovao/zadirkivao/zakačio u prolazu’’. Skloni su pasivno-agresivnom ponašanju – zaboravljaju, odlažu, odugovlače ono što treba da urade, prave se da ne čuju, u cilju nerviranja najčešće roditelja ili nastavnika.

Kada se agresija javlja nevezano za osjećanje bijesa, ljutnje, straha, radi se o takozvanoj predatorskoj agresiji čiji je cilj neka lična dobit, i uglavnom ukazuje na psihopatske crte ličnosti.

Sklonost laganju

Laganje kod djece predškolskog uzrasta, laži proističu iz toga što još uvijek nisu razvijene sposobnosti razlikovanja fantazije i mašte od realnosti. To su bezopasne laži koje se prevazilaze sa urednim sazrijevanjem. Adolescenti, s druge strane, često lažu svjesno, namjerno i sa određenim ciljem – da bi izbjegli kaznu, da bi bili što bolje prihvaćeni, da bi nešto dobili, da bi skrenuli pažnju na sebe. Često daju socijalno prihvatljive odgovore da bi, na primjer, izbjegli raspravu sa roditeljima i da ne bi rušili sliku o sebi. Tako laži, ako ih zanemarujemo, postaju navika. Takođe, one mogu biti naučene i po modelu ponašanja roditelja – kada roditelj djetetu koje ne želi da ide u školu zbog kontrolnog da opravdanje, on mu šalje poruku da je u redu lagati.

Na laži koje nisu svakodnevna pojava ne treba reagovati burno i prestrogo jer ih djeca, kod koje inače laganje nije navika i karakterna crta, doživljavaju kao teret, grize ih savjest i osjećaju olakšanje kada dobiju priliku da isprave grešku.

Prkosno ponašanje

Kada adolescent odnos roditelja prema njemu doživljava kao vršenje pritiska i ako uvidi da ga roditelji i dalje posmatraju kao dijete u koje nemaju povjerenja da je sposobno da donosi ispravne odluke i izbore, javlja se suprotstavljanje. Što roditelji više budu nastojali da ga kontrolišu i provjeravaju, javljaće se veći otpor i pobuna. Neki od oblika prkosnog ponašanja su: kontinuirani sukobi sa odraslima (roditeljima, nastavnicima) i doživljavanje odraslih kao neprijatelja; nekontrolisano vikanje i plakanje; odbijanje izvršavanja obaveza; tjeranje inata; namjerno provociranje i ispitivanje mogućnosti prelaženja dozvoljenih granica.

Da bi komunikacija između djece i odraslih bila što adekvatnija, od najranijeg uzrasta treba raditi na razumijevanju, predvidljivosti, dosljednosti, postavljanju i primjeni jasnih principa. Tako dijete uči pravila, i uviđa moguće posledice kršenja. Umjesto neprijateljskog odnosa i slike dve strane koje su u sukobu, odnosno odnosa nadređenosti i podređenosti, roditelj gradi sliku ličnog autoriteta, sa određenim granicama, ali i toplim odnosom.

Bježanje iz škole i školski neuspeh

U periodu adolescencije, dolazi i do prvih neopravdanih izostanaka. Bježanje iz škole može biti manifestacija bežanja od odgovornosti, straha od neuspjeha, prevelikih očekivanja od strane roditelja i kazne, neizgrađenih mehanizama suočavanja sa problemom i nošenja sa sopstvenim greškama. Takođe, može biti i posledica niskog samopouzdanja i treme, pa tako beže i ona djeca koja su se spremila za odgovaranje, ali ne vjeruju u sebe. Mora se voditi računa o tome kako dijete doživljava određenu stresnu situaciju (na primer, razvod roditelja) i koliko to demotivišuće utiče na njega. Još jedan od razloga može biti i dosada – bježanje iz škole i onda kada nema ispitivanja i kontrolnih jer obrazovanje ne posmatraju kao vrijednost, na šta posebno treba obratiti pažnju.

Sve navedeno vodi ka lošim ocjenama i ograničavanju perspektive za zanimanja u odraslom dobu. Tako i sami razvijaju negativnu sliku o sebi pa pribjegavaju dokazivanju na neprihvatljiv način. Često se jedni drugima hvale lošim ocjenama jer to doživljavaju kao bunt prema odraslima i obavezama koje nameće društvo.

Treba pomoći adolescentu da shvati da takvim kratkoročnim rješenjem sebi stvara dugoročnu štetu. Radne navike i vještine organizacije treba razvijati od najranijeg uzrasta (na primjer, kroz obavljanje kućnih poslova u skladu sa uzrastom). Roditelji moraju imati realna očekivanja od svoje djece i poštovati njihove intelektualne kapacitete, pomoći djetetu oko metoda i tehnika učenja, plana rada. Nezainteresovanost za dijete i njegove školske obaveze je takođe nepoželjna.

Bježanje od kuće i skitnja 

Bježanje od kuće se odnosi na svako duže udaljavanje od kuće bez znanja roditelja. Javlja se kao posledica želje za osamostaljivanjem – da bi živjeli sa prijateljima, partnerom. Bježanju često prethode osjećanje neshvaćenosti, doživljaj vršenja pritiska od strane roditelja, loša porodična atmosfera. Žele da kazne roditelje i izazovu osjećaj krivice, ali to može biti i poziv u pomoć. Bježanju i skitnji podložne su emocionalno nestabilne osobe, vaspitno zapuštene, sa crtama impulsivnosti i agresivnosti. Tim činom oni roditeljima šalju neke od sljedećih poruka: ,,bježim zbog pretjeranih zabrana, kontrole, nepovjerenja’’; ,,bježim zbog straha od kazne za loše ocjene i ponašanje’’; ,,bježim jer mi se ne sviđaju naši porodični odnosi’’; ,,bježim tamo gde osjećam da me više vole’’; ,,bježim jer imam lične probleme sa kojima ne umijem da se izborim (ljubavni problemi, loše društvo, odbačenost)’’.

Davanje mogućnosti adolescentu da iskaže svoje mišljenje, kao i uvažavanje tog mišljenja, doprinosi tome da se gradi odnos međusobnog povjerenja i poštovanja adolescenta kao ličnosti.

Eksperimentisanje sa psihoaktivnim supstancama (PAS)

Starosna granica prvog kontakta sa PAS je sve niža. Prvi kontakt sa alkoholom djeca najčešće imaju u porodici, kada probaju na nagovor roditelja i rodbine.

Uzroke ove pojave nalazimo u:

  • toleranciji društva prema pušenju, alkoholu i sve češće marihuani (sve popularniji među mladima su nargila barovi);
  • transgeneracijskom prenosu i učenju po modelu (mada, ima i slučajeva kada djeca alkoholičara razvijaju otpor prema alkoholu);
  • pritisku vršnjaka i težnji da se ne izdvajaju iz društva;
  • radoznalosti, znatiželji, prevazilaženju dosade jer nemaju prosocijalne hobije i interesovanja;
  • bježanju od problema;
  • prevazilaženju psihičke napetosti, anksioznosti, stidljivosti, želji za opuštanjem i popravljanjem raspoloženja.

Praksa pokazuje da adolescenti konzumiranje cigareta vide kao odraz zrelosti, odraslosti, nezavisnosti. Kada je u pitanju alkohol, izražena pojava među mladima je da piju da bi se napili. Sve zastupljenija je i politoksikomanija, odnosno istovremeno kombinovanje više različitih PAS. Široko je zastupljeno neznanje da je delovanje PAS na nervni sistem i ponašanje nepredvidivo i da se od eksperimentalne upotrebe lako postaje konzument i zavisnik.

Uticaj roditelja i edukacija su ključna tačka na mlađem uzrastu, kada su odnosi još uvijek neopterećeni turbulencijama. Kasnije, u adolescenciji, mnogo značajniji je uticaj vršnjaka i same dostupnosti PAS.

Rizično seksualno ponašanje

Kako se u adolescenciji formira polni identitet, mladi i eksperimentisanjem kroz seksualne odnose žele da pokažu svoju zrelost i autonomiju. Međutim, fizičku zrelost prati psihosocijalna nezrelost. Period adolescencije obilježen je nedostatkom znanja i iskustva za donošenje odgovornih odluka. Rizična seksualna ponašanja dovode do maloletničkih trudnoća, širenja polno prenosivih bolesti i seksualne viktimizacije. Iako porodica i škola nastoje da promovišu zdravo i odgovorno ponašanje (ili bi barem trebalo), vršnjaci i mediji šalju poruke koje požuruju seksualnu aktivnost.

Česta pojava je učestalo mijenjanje seksualnih partnera. Sklonost ka takvom ponašanju može biti način traženja objekta ljubavi, nadoknade uskraćivanja ljubavi od strane roditelja, pridobijanja pažnje i jačanja samopouzdanja (na pogrešan način). Poslije ovakvih iskustava, osjećaju se prazno i loše, ali to dalje produbljuje emocionalnu glad pa nalaze novog partnera u nadi da će zadovoljiti emotivne potrebe.

Sklonost krađi

Kod djece koja su sklona krađi, još u predškolskom periodu uočavaju se problemi u funkcionisanju sa grupom vršnjaka, slaba kontrola nagona, nizak prag tolerancije, potpuna povučenost ili hiperaktivnost i agresivnost. Krađe napreduju od uzimanja novca iz kuće da bi dijete kupilo slatkiše, preko krađa u školi i prodavnicama, pa do krađa automobila i imovine velike vrijednosti.

Kada kradu djeca iz porodica koje nemaju finansijskih poteškoća, to je način da kazne roditelje, istaknu se i budu prihvaćeni u društvu koje podržava takvo ponašanje, ili da prevaziđu dosadu i dožive uzbuđenje. Ponekad kradu djeca čiji se roditelji razvode kako bi skrenuli pažnju na sebe. Međutim u takvim i sličnim stresnim situacijama, to može biti i kompenzacija za unutrašnji, emotivni nedostatak – oni zapravo kradu malo ljubavi i pažnje. Kod neke djece, krađa je čin uzimanja nečega što smatraju da treba da imaju i da im pripada, a nemaju jer roditelji ne pridaju važnost tome ili nisu u situaciji da priušte, pa su tako, na primjer, u školama česte krađe telefona, patika, šminke.

Na prve krađe treba odmah reagovati, kako to ne bi bilo ponašanje koje postaje navika i teško se iskorjenjuje u kasnijem periodu. Međutim, dešava se da roditelji dijete nazovu lopovom, strogo ga kazne, a ono prihvati sliku o sebi kao lošoj i nepopravljivoj osobi. Roditelji bi trebalo da se potrude da otkriju šta muči dijete, da mu pomognu, ukažu povjerenje, posvete mu više vremena i pažnje. Ukoliko krađe postanu učestala pojava, trebalo bi da se obrate i za stručnu pomoć.

Maloljetnička delinkvencija

Ovaj pojam obuhvata različite oblike asocijalnog, antisocijalnog, socio-patološkog i kriminogenog ponašanja. U širem smislu predstavlja kršenje društvenih i moralnih, a u užem smislu kršenje pravnih normi. Javlja se kao posledica narušenih porodičnih odnosa i čestih konflikata, izostajanja discipline još od najranijeg uzrasta, ličnih karakteristika, školskog neuspjeha, nepovoljne društvene sredine i kulture, neadekvatne socijalizacije. Delinkvencija obuhvata sve prethodno navedene oblike ponašanja koji se učestalo ponavljaju – odbijanje prihvatanja i kršenje pravila u kući, školi, zajednici; krađe; učestvovanje u tučama, okrutnost, nasilje prema ljudima i životinjama; vandalizam i huliganizam; česti ukori i disciplinski postupci u školi; laži i manipulacije; razvijanje zavisnosti od psihoaktivnh supstanci; impulsivnost i ,,zavisnost od adrenalina’’;  izostanak empatije i griže savesti.

Uglavnom većina djece tokom odrastanja ispolji neki od oblika ponašanja koje krši norme. Međutim, ukoliko izostane adekvatna reakcija (što predstavlja potkrepljenje za ovakvo ponašanje) ili ako se i nakon kazne nastavi po starom, neophodno je potražiti pomoć stručnjaka.

Izvor: Vaš Psiholog

 

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply