Ovi đaci iz okoline Podgorice svakog dana pređu i po 18 kilometara do škole i nazad

Podijeli priču!

Dok njihovi vršnjaci iz grada u pet ujutro bezbrižno spavaju, Stefan, Liza, Marieta i Mark već se pripremaju za odlazak školu.

Iz sela Krševo, do škole u Tuzima i nazad, oni pređu i do 18 kilometara, svakog dana. Najudaljenija od škole, oko devet kilometara je kuća Stefana Kaljaja. On ide u šesti razred.

“Pa, ja ustajem oko pet i po, tako šesto, i krenem oko 6 sati.”, priča Stefan. Njegov otac, Sokolj Kaljaj kaže da i on pješači sa Stefanom kilometar ili dva.

“Moram ja s njim da idem zato što je mrak, ujutro… Onda se boji i on, to je 11 godina, dijete”, dodaje otac.

Jednako teško pada i povratak iz škole. Kad se, u 14 sati završe časovi, slijedi mahom pješačenje uz uspon.

Stefan kaže da mu je najteže kada pada kiša ili snijeg, ili duva vjetar..

“Ali treba da idem u školu… Ima nas četvoro. Idemo svi zajedno i vratimo se zajedno iz škole. Lakše je kad imaš s kim da pričaš”, priča Stefan.

Mnogo voli školu, a najmiliji predmeti su mu maternji i italijanski jezik. Ne žali se da mu je torba teška, ali priča koliko knjiga treba da ponese.

“Imam svaki dan po 11 knjiga, utorkom imam 12 mislim, jeste, tako je…”, dodaje Stefan.

Zato bi Stefanu i njegovim drugarima mnogo značilo kada bi iimali školski prevoz pa roditelji i aktivisti sela Krševo apeluju na nadležne.

“On voli školu, da ga izmaknem iz škole meni je greota, a uslove nemam, niti auto, niti ništa. Da ima neki prevoz ili nešto dobro bi mi učinili”, rekao je Sokolj Kaljaj.

Mještanin Deda Siništaj kaže da je na potezu prvo opština Tuzi.

“Onda predsjednik opštine Podgorica, onda Ministartvo, ili Vlada ili neko mora da razmišlja o ovoj djeci. Treba jedno malo auto za četiri đaka. Jedno malo auto što čini za državu to – to je nula za državum a za njih je bog”, smatra on.

Iz Ministarstva prosvjete podsjećaju da školski prevoz organizuju gradske uprave u saradnji sa školama, dok taj resor učestvuje u plaćanju karte. Ipak, kako su kazali, razmotriće na koji način bi problem ova četiri učenika mogao biti riješen.

A Stefan, dok se vraćao iz škole, u susret novogodišnjim željama, je već otkrio jednu svoju, najvažniju.

“Prva bi mi želja bila da imam neki auto, ili nešto, da nas vozi pa onda sljedeće ćemo da vidimo”, kaže on.

I ne samo za sebe – ovu želju zamislio je i za svoje drugare, s kojima svakodnevno dijeli po 18 kilometara puta i četiri sata raznoraznih priča, koje bi možda bile pretočene u igru ili ostvarenje ostalih njihovih želja, što sada ne mogu, jer im ostaje jako malo, a u zimskim uslovima, gotovo nimalo slobodnog vremena, kada završe domaće zadatke.

Izvor: Vijesti

Podijeli priču!

  • HiPP april

    Comments

    1. Bice da i Vasa djeca sada pjesace kao Vi sto ste pjesacili…ne vidim zasto se ljudima nebi pomoglo ako se ima nacina u danasnjem vremenu za to.Nije uredu komentar ja sam pa ajde i ti zaista…da ste imali mogucnosti i Vi biste zamolili medije pa nebiste isli pjeske.

    Leave a Reply