Razvojne faze: tačke rasta i preloma (roditeljskih živaca)

PIŠE: Ljubica Balać, Mama na ćoše blog

Pr…, govorio – isto ti je.

Tu rečenicu je pred nama i nama, njenim unucima, naša baka Mara najčešće ponavljala. Nikad osuđujući, nikad kao da jadikuje, prekorijeva, već više onako usput, utefteri za sebe. Tiho konstatuje.

I ode dalje. Nakon što je mirno isprobala sve za šta je vjerovala da će da djeluje, do nas da dopre.

Ode da radi nešto pametnije.

I evo ga! Taj porodični arhetip kao zloduh se nadvio iznad moje savršene predstave o roditeljstvu. Da, teoretske. Začete još prije začeća, dok još o djeci nisam imala ni pojma, ali sam se za njih spremala gutajući brdo literature o razvojnim fazama. Vjerovala da se spremam, tačnije. Evo ga kezi mi se u lice, puca od smijeha, a ja?

Pucam po svim šavovima.

Kako su se pod našim krovom sudarili kriza druge, kriza treće godine, preduga pecaroška apstinencija i kriza srednjih godina (u daljem tekstu, iz obzira prema autorki, postpubertet), pucam jer pucam u prazno.

Jer bjesomučno ponavljam u krug iste rečenice.

A to ni do koga ne dopire.

I ne da mi dođe da odem, nego bih iz sopstvene kože da iskočim, da pobjegnem.

Stigle su nas razvojne faze.

Ona moja do juče divna djeca odjednom kao da su u posjedu samog đavola. Uši im je zaglunuo, glasne žice podmazao, u d…. ubacio svježe pundravce najnovije generacije, u glave neke sulude ideje da imaju svoje “ja”, svoju volju i mišljenje, iako ta ista du…. još uvijek brišem ja. A i noseve.

Glina za koju sam vjerovala da smo je divno oblikovali odjednom mi klizi pod prstima, otima se, raspada.

Ne zna šta hoće, ali zna šta neće – neće ništa! Sve je NE.

Ne kod njih, nemoj ko mene.

Nemoj da: udaraš seku, štipaš seku, piješ vodu iz bazena, kakiš u gaćore, piškiš u krevet, stavljaš prljave ruke u usta, izazivaš batu, ližeš prljave igračke, ližeš kolica u supermarketu, praviš haos tokom kupovine, sjediš tako blizu tableta, non stop da plačeš, da vrištiš, otimaš igračke, da se svađaš, da voziš po sredini puta, da me grizeš…

Suludo je, zar ne? Takve stvari tražiti od djeteta. Sad kad ih vidim ovako napisane i meni tako izgleda. To onda više i ne bi bilo dijete.

I to je prvo što sam uradila. Sve “Nemoj” molbe sam zapisala.

I nad njima se sita ismijala.

Gleda me s kraja rečenice onaj usud kezavi, sada mrtav ozbiljan, silazi s tačke na i, mudruje- …kažem ti ja, iskuliraj, opusti se.

Sve ikad napisano o fazama razvoja i krizama sam, uz dužno poštovanje autorima što su diplomirali, bacila. Ništa vam to ne treba. Po tome se radi kad ste zdrave pameti. Kako, to još nisam dokučila, pošto je to uglavnom kad djeca nisu sa vama.

Razvojne faze su vam kao grip. Ako radite po receptu, traju dvije nedjelje, ako se ne držite uputstva, trajaće 14 dana! Jedino što možete je – da izdržite. Naravno, na nogama.

Umjesto galame?

Ignorišite. Ne djecu, već pundravce, ponašanje. Ćutanje je nekad najbolji način da se ono bitno kaže. Tišina se ponekad čuje najglasnije. Kad nastane dreka, dišite. Sjetite se gripa – proći će.

Budite strateg, o granicama pregovarajte kad nastupi zatišje. Kao papir kad izleti iz štampača, kad tad mora da padne. Na sličan način sila zemljine teže radi i za vas. Sve što izgovorite, kad tad će da “legne”.

Kažu da se djeci sluh formira najkasnije do 40-e.

A do tada? Idite radite nešto pametnije.

I ne zaboravite da im bjesomučno ponavljate jedinu rečenicu koja dopire, jedinu sa kojom nema greške: ma šta radio, volim te.

Na neki samo vaš način.

Ili, kao moja baka: pr… govorio, isto ti je.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply