Kad problem izbije – svi su već zatajili

Vršnjačko nasilje u školama ozbiljan je problem čija geneza nije povezana samo za obrazovne ustanove ili samo za porodicu, mada se ne dešava rijetko da se  čuje stav da su roditelji isključivi krivci za to, što smatra i direktor Elektrotehničke škole “Vaso Aligrudić“ iz Podgorice, Veselin Pićurić koji kaže da su roditelji ti koji su zakazali u ovom trenutku.

“Zbog velikog broja obaveza koje imaju, roditelji se na pravi način ne posvećuju djeci i ona su često prepuštena vaspitanju ulice, to je ogroman i ozbiljan problem koji imamo i mora se rješavati. Porodica mora preuzeti dominantnu ulogu u vaspitanju djece”, rekao je Pićurić za Pobjedu.

Ulogu roditelja kao najvažnijeg saradnika škole definiše i direktorica Gimnazije “Slobodan Škerović“ Zoja Bojanić Lalović, dok direktorica Gimnazije 25. maj u Tuzima, Milijana Dabović, primjećuje da je jedan od najvažnijih propusta koji dovode do pojave nasilja u školama neadekvatna komunikacija na relaciji škola – roditelj.

Socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja Dijana Popović-Gavranović pojašnjava da su djeca često svjedoci nasilja kod kuće, u školi ili na ulici, što utiče da se, kao odgovor na okruženje u kojem žive, i sama često ponašaju nasilno ili neprimjereno.

Prema njenim riječima, upravo socijalni kontekst u kojem dominiraju elementi nasilja utiče na sve češću pojavu vršnjačkog i drugih oblika nasilja, zabilježenog u školama širom Crne Gore.

Socijalni kontekst, ističe ona, neminovno se prenosi i na porodicu, porodične odnose, način komunikacije, stavove o vaspitanju i način vaspitanja djece.

“Djeca se ugledaju na roditelje, vaspitače, ponavljaju njihove postupke, pa i načine na koje odrasli usmjeravaju djetetovo ponašanje. Dijete koje se ponaša neprimjereno šalje odraslima poziv u pomoć. Od reakcije odraslog najviše zavisi popravljanje štete i pozitivna promjena ponašanja”, precizirala je Popović-Gavranović.

Dabović tvrdi da ako je roditelj otvoren, ako postoji povjerenje na relaciji škola roditelj, i ako su obje strane iskrene i rade u korist djeteta, tu neće biti prostora za vršnjačko nasilje.

“S druge strane, iako ima divnih roditelja, nije mali broj onih koji su svoju djecu isuviše razmazili”, primjećuje Dabović u čijoj je ustanovi nedavno došlo do masovne tuče učenika.

Onog trenutka kada se desi nasilje u školi, smatra Bojanić Lalović, propust je već napravljen i to znači da “smo mi kao institucija zakazali, tačnije da smo negdje u samoj proceduri pogriješili i da nijesmo na vrijeme prepoznali ili reagovali, ili čak tamo gdje je trebalo pružili podršku“.

“Jako je važno da škola kao institucija dobro funkcioniše i da je dobro organizovana stručna služba u saradnji sa profesorima. Takođe, moraju postojati jasna pravila koja će svi biti dužni da poštuju. Ukoliko, ipak, do nasilja dođe, vjerujem da onda negdje nije postojala saglasnost na relaciji škola, roditelj i okruženje i propustili smo nešto kod tog mladog čovjeka”, kazala je direktorica podgoričke gimnazije.

Kako bi se situacija mijenjala na bolje, ona smatra da je srednjim školama neophodno vratiti vaspitnu ulogu, koja se kako primjećuje, u novije vrijeme izgubila.

“Obrazovni cilj ne smije biti jedini škola je prostor gdje vi izgrađujete socijalno prolagodljivo biće. Nastavnici treba da budu uzori i ne smiju zaboraviti pedagoške principe. Prilikom obrade nastavne jedinice uvijek na umu treba imati vaspitnu poruku i nastojati da je djetetu prenesemo”, kazala je Lalović.

Na vaspitnu ulogu ukazuje i Pićurić ističući da sa djetetom u svakom trenutku treba razgovarati, savjetovati ga i razvijati empatiju. Ipak, tvrdi da bez primjene adekvatne sankcije u slučaju kada je prekršaj napravljen pravih rezultata nema. Takvom sankcijom, smatra, štite se interesi i učenika koji je napravio prestup i onoga ko je žrtva nasilja, ali i šalje jasna poruka svakom sljedećem koji bude spreman da se ogluši o propise koji potpuno jednako važe za sve učenike. Propust vidi i u nepostojanju sankcije za osnovce.

“U osnovnoj školi djeca su naučena da nizašta ne odgovaraju. On može da napravi što god hoće i da napravi koji god hoće prekršaj i za to neće biti kažnjen. Kakvu mu poruku time šaljemo? Ne možemo dozvoliti da na takav način šaljemo poruku djeci koja su u razvoju. Pravo da udari drugoga nema niko, ako to uradiš, na osnovu pravilnika i normativa, mora biti svjestan da ćeš za to snositi posljedice. Jer je jako bitno da škola bude siguran ambijent za sve učenike i ja roditeljima garantujem da su njihova djeca u školi bezbjedna”, kazao je direktor Elektrotehničke škole.

Pićurić smatra da je za prevazilaženje problema bitno djecu naučiti da uvažavaju druge. Dodaje da je ponašanje naše omladine dominantno bahato, a da uzroke za to treba tražiti u prihvatanju negativnih uzora koje pronalaze u stvarnosti koja ih okružuje.

“Oni se povode za onim za čime se mi, kada sam ja bio dječak i kada sam odrastao, nijesmo povodili. Sada je ulica dominantni model vaspitanja naše djece. Ne možemo zanemariti situaciju u društvu, sve te ratne, poratne godine, tranziciju, situaciju na našim ulicama toliki broj mladih ljudi je izginuo, a zbog čega su izginuli, zbog toga što su pošli u kriminal i zato što je dominantno zanimanje kojim naša omladina želi da se bavi kriminal. To se mora mijenjati. Kako? Moramo ih naučiti da uvažavaju jedni druge, profesore. U ovoj ustanovi od svih tražim da uvažavaju našu djecu i time im šaljem poruku. Razumijem da je mladost i energija nešto što je progresivno revolucionarno, da imaju svoje zahtjeve. Ali mi stariji smo tu da kanališemo njihovu energiju, usmjerimo je na pravu stranu, od njih napravimo odgovorne, dobre ljude sa radnom navikom, sa vještinama i kompetencijama koje će im sjutra trebati”, kazao je Pićurić.

Kao snažan odgovor koji škola kao institucija može da ponudi kao protivtežu velikom broju negativnih modela iz naše stvarnosti, Bojanić-Lalović vidi u stalnom insistiranju na pozitivnom, na pozitivnim modelima, kao i na izgrađivanju svijesti mladog čovjeka “koja će pravilno usmjerena loše prepoznavati kao loše“.

“Puno je loših uzora, modela, ali je najbitnije da ih osposobimo da oni to vide kao loše. Treba stalno nametati pozitivne vrijednosti, pozitivne modele koji su važni za zdrav razvoj djetetove ličnosti, takve principe isticati u prvi plan. Vrednovati znanje, rad, disciplinu, inovativnost, kreativnost, uspjeh”, kazala je Bojanić-Lalović.

Kao preventivu adolescentskom nasilju pedagozi vide i jasno uspostavljanje granice između onoga što je pravo sa jedne strane i obaveza sa druge, kao i stavljanje akcenta na obavezu, koja je, kako su se složili direktori škola, “u zadnje vrijeme u sjenci prava“.

“Apsulutno im treba obezbijediti sva prava, ali djeca moraju da znaju koje su njihove obaveze. Neprihvatljiv je stav hoću prava, a ne poznajem ili ne prepoznajem ono što je moja obaveza. Možda i nesvjesno, svi zajedno, roditelji, škola, zajednica društvo, umanjili smo značaj obaveze. To treba apsolutno vratiti”, istakla je Dabović.

Jednoglasni su i u tome da je najbolji način za prevazilaženje problema na vrijeme ga prepoznati, pratiti i sa djetetom otvoreno razgovarati.

“Ako u nižim razredima, još u osnovnoj školi prepoznate elemente agresivnog ponašanja i olako pređete preko toga, vi onda djetetu nijeste pomogli, nijeste mu pružili podršku, nijeste na vrijeme reagovali. Ovakvi problemi se ne smiju zanemarivati, već se moraju u kontinuitetu, u samom startu rješavati”, kazala je Bojanić Lalović.

Ona smatra da svaka škola mora imati akcioni plan za borbu protiv nasilja i sprovoditi sve aktivnosti koje on predviđa, ali i u najvećoj mogućoj mjeri osnažiti pedagoško-psihološke službe.

Ako se ipak sankcija isključenja nametne kao jedino i pravo rješenje otvara se pitanje dalje brige o pojedincu, učeniku koji je ispoljio nasilno ponašanje i putu resocijalizacije koji “treba djetetu da pomogne da obnovi svoje dobro ponašanje“.

Popović-Gavranović smatra da bi najbolji interes djeteta bio nesumnjivo da može da nastavi redovno školovanje uz pojačanu podršku pedagoško-psihološke službe škole i procijenjenu potrebu za saradnjom sa centrom za socijalni rad i/ili centrom za mentalno zdravlje i/ili razvojnim savjetovalištem.

“Time što dijete više nije učenik škole, nema ni inicijative škole prema drugim institucijama, odnosno funkcionisanja preporučene zaštitne mreže kao odgovora cijele škole i lokalne zajednice na pojavu vršnjačkog nasilja”, primjećuje Popović-Gavranović.

Psiholog Varja Kadić-Pejković, pak, ističe da je u tom slučaju zadatak na sistemu.

“Ako isključimo to dijete, a ono se isključuje na osnovu pravilnika koji ima svoj smisao i poentu, postavlja se pitanje koje su to institucije koje će da ga prihvate i da rade sa njim. To kod nas treba dići na jedan veći nivo, jer se prosto dešava da ga sistem propusti. Treba raditi na povezivanju tog djeteta sa porodicom, sa zdravijom sredinom, možda opet na neki način i školi tu dati prostora”, kazala je Kadić-Pejković.

Stav da učeniku isključenom iz škole treba pružiti adekvatnu podršku dijeli i Andrea Mićanović iz Unije srednjoškolaca.

“Ne osporavamo da je sankcija isključenja u određenim slučajevima koje propisuju zakonon neophodna, ali tu ne treba stati već djetetu isključenom iz obrazovnog sistema treba pružiti podršku. Smatramo da trenutno u našem sistemu ne postoje adekvatni servisi podrške za mlade ljude koji su ili žrtve nasilja ili su počinili nasilje nad svojim vršnjacima”, kazala je Mićanović.

Procedure i Izazovi Samohranog…

SOS linija baner

Comments

  1. Ja bih rekla drugacije,a to je bas suprotno.Nase generacije su vreme provodile na ulicama,a deca se danas drze pod staklenim zvonom.Cak previse se stiskaju.Mislim da mi danas,(ne zato sto prepustamo decu i ne zato sto nemamo vremena)imamo problem jer smo zbunjeni!Gresimo jer nismo dosledni!Ja sam ipak sigurna da se svaka prica sa detetom,na kraju isplati i da je jedini uspeh za vaspitano dete,razgovor pre svega!

  2. E pa sad…danas su nasilna djeca obicno zasticena djeca i od strane roditelja i skole kasnije. Mali miljenici izrastaju u male zlostavljace. Naravno, ima i zapustene djece oduvijek ali danas problem prave djeca koja su naucena da budu bas takva.

  3. Čemu služe psiholozi u školama? Šta rade? Zbog čega češće ne pozivaju na razgovore djecu, propitaju šta se dešava, pa budu upućeni od starta na problematičnu djecu. Pa proprate njihovo ponašanje kroz razrede, i utiču da se smire. Obično kad se izmakne kontroli, kad teže povrijede neko dijete, tad se sjete da reaguju, kad neko dijete već bude duže vrijeme maltretirano. Užas živi, kako nam sve funkcioniše.

Leave a Reply