Kako dobro dijete postane loš čovjek

Da li su roditelji jedini krivci za ponašanje svojih nasljednika? Na karakter ne utiče samo porodica, već i vršnjaci, mediji, društvo… Kada odrastu, mnogi za sve krive mame i tate očekujući da ih izdržavaju do smrti

Sve počinje u vrtiću – mališan udari druga, a kad vaspitačica zamoli roditelje da obrate pažnju na njegovo ponašanje, oni svim srcem brane nasljednika uz obrazloženje: “Moje dijete je dobro, ono nikad ne bi prvo napalo”. Priča se nastavlja u osnovnoj školi, gdje nasljednik već počinje da pravi ozbiljnije probleme o kojima roditelj ne zna ništa ili što je još vjerovatnije, zatvara oči jer mu je tako lakše. A onda “dobro dijete” odraste – postane egocentričan, neodgovoran, poročan, bez poštovanja za druge, nasilnik, pa čak i kriminalac, ubica. I svi mahom upiru prst u roditelje sa riječima kako sve polazi iz kuće. Ali, onda čujemo za primer djeteta odraslog u zdravoj, na prvi pogled savršenoj porodici, što ga nije spriječilo da krene pogrešnim putem i teza o roditeljima kao krivcima “padne” u vodu. Nerijetko, od dva djeteta, jedno bude za primjer, a drugo problematično.

Ko je onda kriv? Da li proglašavanjem roditelja za isključive krivce “skidamo” odgovornost sa drugih učesnika u kompleksnom procesu vaspitanja djeteta? Kolika je odgovornost roditelja, a kada krivce treba tražiti u društvu, medijima, sistemu vrijednosti, samoj ličnosti?

Psihoterapeut Zoran Milivojević podsjeća da je put od dobrog djeteta do recimo kriminalca, veoma dug. Prema njegovim riječima, tačno je da neki roditelji nekritički brane dijete i time ga nesvjesno podstiču u neprihvatljivim ponašanjima, usmjeravajući ga ka delinkvenciji.

“Glavni zadatak roditelja jeste da socijalizuju dijete prije polaska u školu, a to znači da ga nauče osnovne stvari – šta je dobro, a šta je loše ili zlo. Da bi to postigli, dijete mora da shvati da drugi ljudi imaju ojsećanja, da njih nešto boli kao što i njega boli, a zatim i da imaju neka prava. Moralni razvoj počinje u porodici. Ako roditelj odobrava sve što dijete radi, on ga usmjerava u pravcu egocentrične, disocijalne ličnosti”, pojašnjava Milivojević.

Zašto su roditelji “slijepi” na problematično ponašanje nasljednika?

Mnogi roditelji ne znaju da se njihovo dijete ponaša različito u različitim situacijama – na jedan način kod kuće, na drugi način u grupi vršnjaka kada autoritet gleda, a na treći kada nema odraslih. I zato ne vjeruju vaspitačima i kasnije učiteljima koji ih upozoravaju na djetetovo ponašanje. Oni misle: “Ko napada moje dijete, napada mene kao roditelja” i zato, braneći se od “napada” postaju agresivni prema nastavnicima. Onda se ovi povlače jer ne žele konflikt, tako da niti roditelj vaspitava dijete u tim problematičnim stvarima, niti to čini škola. A to su onda otvorena vrata u problematično ponašanje, delinkvenciju i kasnije kriminal. I tako dobijemo generacije nedovoljno socijalizovane djece.

* Gdje počinje, a gdje se završava odgovornost roditelja za to kakav je čovjek dijete postalo?

U zakonskom smislu roditelji su odgovorni za prestupe djeteta sve do njegovog punoljetstva. Međutim, to je samo formalno. U stvarnosti djeca rastu u jednom komunikacijskom polju u kome brojni uticaji djeluju na njih. Roditelji su samo jedan od tih uticaja i zato ne možemo pojednostavljeno reći da su djeca “produkt” vaspitanja od strane roditelja. Roditelji, posebno majka, su veoma važni u samom početku, u prvih tri-četiri godine, ali onda dijete otkriva i druge izvore poruka kojima vjeruje. To su vaspitačice u vrtiću, druga djeca, ali i mediji, prvenstveno vizuelni mediji kao što je televizija.

* Šta roditelj treba da radi kad dijete krene pogrešnim putem? Kako da zna da li je i gdje on pogriješio?

Sve do punoljetstva roditelji imaju mogućnost da utiču na mladu osobu. To jednostavno znači da se bore da mladu osobu vrate na pravi put koristeći načine koji su im na raspolaganju. Ali teško je nekoga vratiti kada on neće da se vrati. Zato su roditelji samo dužni da pokušaju, pa kako bude. Kada se mlada osoba suprotstavlja roditeljima, često i fizički, tada oni više nemaju nikakav uticaj na njega ili nju, osim možda emotivnog ili finansijskog. A kada roditelj shvati da je njegovo voljeno dijete izraslo u osobu koja mu se ne sviđa, ne treba sebe da okrivljuje, jer je roditelj bio samo jedan od uticaja. Ne postoje savršeni roditelji, uvijek se mogu pronaći ove ili one greške. Roditelj od tog osjećanja krivice nema ništa, jer i ako je bilo nekih grešaka, ne može se vrijeme vratiti unazad i ne mogu se one popraviti. Roditelj je jednostavno radio onako kako je tada mislio da je najbolje. I zato treba da shvati da je njegovo odraslo dijete odgovorno za sopstveni život i način na koji ga živi.

Ali kako da prihvati poražavajuću činjenicu da mu je dijete kriminalac ili loš čovjek?

Roditelj može imati “otvorena vrata” da se njegovo dijete vrati u trenucima krize, kada je spremno za otvoren odnos i roditeljski uticaj. Ali dok se to ne desi, riječ je o odrasloj osobi koja živi u skladu sa svojim izborima i za njih preuzima odgovornost. To roditelju može da bude tužno, može da bude razočaran, ali ne treba da se osjeća krivim, jer tako na sebe preuzima odgovornost koja pripada sada odraslom sinu ili kćerki. Treba reći da postoje i takve sitaucije u kojima dijete okrivljuje roditelja za sve svoje probleme u odraslom životu i postaje nasilno prema roditelju, koji kao neki “krivac” treba da izdržava odraslog sina ili kćerku. Tužno je, ali nekada je jedino rješenje za roditelja da prekine svaki kontakt sa odraslim djetetom koje se tako ponaša.

Milivojević podsjeća da zadatak roditelja jeste da djetetu daju ljubav, ali i da ga vaspitavaju, tačnije da ga disciplinuju. To, prema njegovim riječima, znači da treba da rade tri stvari: uče dijete šta smije i šta ne smije da radi, uče ga šta mora da radi zato što je korisno i tako mu stvaraju razne korisne navike i moraju da kažnjavaju kada se dijete opire tome.

Izvor: Novosti

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply