Zašto je važno podržavati interesovanja djece, pa čak i ako se vama ne sviđaju

PIŠE: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

Viktor je kao dijete uvijek uživao u individualnim aktivnostima, a posebno u onima gdje je trebalo nešto slagati, popravljati, razmišljati. Za razliku od njegovog mlađeg brata koji je na moru uživao u kupanju i prskanju s drugom djecom, Viktor je vječito bio u plićaku i lovio ribice. Ili slagao razne građevine od kamenčića i svega što mu se našlo pri ruci u okolini. Roditelji ga nikako nisu mogli natjerati da se igra s bratićem, da dan provede u moru, a ne pored njega. Nerijetko su se i ljutili jer njihov sin nije bio poput druge djece.

Kada je trebalo upisati srednju školu, Viktor sam nije znao što da odabere. Roditelji su insistirali na gimnaziji. Za fakultet im je bilo svejedno koji će upisati, najvažnije je bilo da ima „papir u rukama“ – oni ga nisu imali i za svoje dijete su htjeli da ima fini, kancelarijski posao. Viktor je tako i završio fakultet. I danas kao tridesetogodišnjak radi posao koji ga ni najmanje ne raduje – upravo zato jer se radi o finom, rutinskom kancelarijskom poslu na kojem ne može do izražaja doći njegova sklonost ka slaganju, razmišljanju, popravljanju, rastavljanju, preciznosti… Zato Viktor ima mnogo hobija uz koje kompenzujea ono što mu je uvijek nedostajalo u životu (od modelarstva, ribolova, izrade stvari od drveta, informatike itd…) – da neko prepozna i podržava njegova interesovanja. Pa makar oni bili u suprotnosti sa željama roditelja.

Većina ljudi s viješću da će postati roditelji počinju razmišljati kakvo će biti njihovo dijete – kako će izgledati, što će voljeti, a što ne, kakve će osobine imati… I u svakome javi želja da dijete bude baš slično njemu.

Moramo izaći iz svih izazova koje nameće vaspitanje. Djeca vrlo jasno i direktno šalju poruke što trebamo činiti – samo ih mi često ignorišemo. I danas se sjećam kako sam jednu grupu djece u domu za nezbrinutu djecu uporno pokušavala zainteresovati za knjige – nosila sam im od kuće svoje knjige koje su meni bile odlične u njihovom uzrastu, nudila im da idemo u biblioteku da mogu iznajmiti što god žele… Svi moji pokušaji su padali u vodu. Oni su mene svaki put nagovarali da igram s njima stoni tenis. Jasno su mi davali do znanja kako mogu provoditi vrijeme s njima, kako mogu doprijeti do njih. Nisam znala igrati stoni tenis. Ali su me zato naučili. Nisam znala ni klizati. I to su me naučili (uz više ili manje pridržavanja za ogradu). Bojala sam se skakati u more: i taj strah su riješili (doduše ne uz moju dobru volju). I stvorila sam odnos s njima upravo zato jer sam se prilagodila, jer sam oslušnula njihove želje i interesovanja.

I shvatila da nije nužno da im ja kao roditeljska figura budem autoritet u tim interesovanjima. Dovoljno je da pokažem zanimanje za ono što njih raduje. Možemo i mi nešto učiti od djece (rekla bih da puno toga možemo naučiti od djece); a na kraju  zašto djetetu ne dozvoliti da se razvija u smjeru kojem želi i to kod osobe koja zna nešto o tome? Zašto ne bi dijete učlanili u fudbalski klub iako mi nismo fanovi fudbala? Zašto ne bi dijete odveli na ribolov iako nam je jedni kontakt s ribom bio s filetom oslića?

Nedavno sam imala priliku razgovarati s jednom mamom koja me pitala je li pogriješila što je sina upisala u srednju muzičku školu koja se nalazi u drugom gradu i što 15-godišnjaka šalje iz roditeljskog doma kako bi se mogao školovati u smjeru za koji je pokazao interesovanje. Ova odluka joj nije bila nimalo laka, a ni okolina joj nije puno pomogla pri njenom donošenju. Da, lakše je dijete zadržati kod kuće gdje imamo veću kontrolu. Neka razvija svoja interesovanja kad odraste i bude samostalan. Da, lakše je dok je dijete manje upisivati ga na aktivnosti koje mi preferiramo – to je naša zona sigurnosti, o tome sve znamo. Ali lakše ne znači ujedno i bolje za naše dijete. Negirajući njegove sklonosti i biranjem lakšeg puta, zapravo biramo i djetetovo dugoročno nezadovoljstvo. Biramo odraslu osobu koja će jednog dana osjećati neprihvaćanje od strane sopstvenih roditelja, koja će biti nezadovoljna smjerom svog života. Vjerujem da to niko ne želi za svoje dijete/odraslog čovjeka.

I zato, imajte na umu koja su interesovanja vaše djece i koliko je njima bitno da ih u tome podržite – pa čak i ako vam se ne sviđaju i ne znate ništa o njima. Naučite, neka vas dijete poduči. Ne mora nam se to sviđati (nije da sam ja oduševljena klizanjem – i dalje preferiram čitanje) ali možemo probati. Možemo pratiti dijete na klizanje i mahati mu iz publike. To je za njega velika stvar.

Izvor: Ordinacija.hr

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply