PIŠE: Sonja Rajković, pedagogica u OŠ “Milorad Musa Burzan” Podgorica

Nakon školskog raspusta, sve učenike i nastavnike očekuje ozbiljan i odgovoran rad i učenje,tim prije sto je u procesu implementacija usvojene sveobuhvatne reforme obrazovanja i vaspitanja. Međutim, osjeća se prisutna nezainteresovanost za učenje, blaga dosada. Učenici od samog početka odlažu svoje obaveze, gradivo se gomila i slično.

Postavlja se pitanje kako podstaći učenike za učenje? Kako razviti pozitivnu motivaciju koja djeluje podsticajno i donosi zadovoljstvo i uspjeh? Potvrđeno je, da je i najinteligentnijoj i najsposobnijoj djeci potreban podsticaj, da postignu potrebnu rutinu i dobre rezultate. Ukoliko nema pozitivne motivacije, svaki čas je beskonačno dug, a odlaganje izrade domaćih zadataka postaje svakodnevica.

Roditelji često pokušavaju da priteknu u pomoć, nude pomoć u rješavanju zadataka, kontrolišu, kritikuju, obećavaju razne nagrade i…
Na taj način, roditelji zajedno sa nastavnicima kod učenika razviju volju i energiju koja je uslov kvalitetnog učenja i tako ga motivišu za učenje i sticanje kvalitetnog znanja.

Podsticanje radoznalosti, unutrašnje motivacije kod učenika donosi zadovoljstvo i na taj način se razvija smislenije povezivanje sadržaja, kvaltetnije usvajanja znanja, na čemu se bazira reforma obrazovanja. Učenici koji imaju razvijenu unutrašnju motivaciju brže uče i usvajaju nove sadržaje i povezuju sa prethodno naučenim gradivom i duže ga pamte.

Pozitivna motivacija je “kamen temeljac” o kome treba stalno voditi računa i na ovo pitanje rađena su brojna istraživanja. Pružanje previše informacija, iz preglomaznin nastavnih planova, bez mogućnosti permanentnog, svakodnevnog ponavljanja kod učenika izaziva odbojnost, nedostatak volje za učenjem, a stečeno znanje je gotovo neprimenljivo.

Zato usvojenu reformu sa redukovanim planovima treba prilagoditi stvarnim potrebama i mogućnostima učenika i škole. Ne treba uskraćivati učenicima da samostalno tragaju za rješenjima i odgovorima uz alternativu da uvijek ne daju očekivane odgovore, a one učenike koji daju dobre odgovore treba adekvatno pohvaliti i nagraditi ocjenom, jer na taj način se izaziva zadovoljstvo i podstiče na dalje istraživanje. Primjer loše prakse je da učenik u toku jednog perioda bude samo jednom pitan”za ocjenu”. Loše djeluje kada nastavnik stalno kritikuje i ne djeluje podsticajno na svakodnevan i istrajan i odgovoran rad.

Istrajnost, strpljenje, usredsređenost rezultiraju pozitivnim rezultatima. Ove osobine nijesu urođene, već ih treba vježbanjem razvijati od rođenja kroz igru i interesantne sadržaje.

Čak i loša ocjena ne bi smjela da bude razlog trajnog nezadovoljstva kod učenika i roditelja. To je samo jedna informacija kako i šta treba raditi da se postigne bolji uspjeh uključivanjem učenika u dopunsku i dodatnu nastavu.

Učenici moraju da znaju koje su nihove obaveze kod kuće, a dobro bi bilo da sami utvrde redosljed učenja i izrade domaćih zadataka.
Roditelji moraju biti svjesni mogućnosti svoje djece, tako da ih ne smiju previše kritkovati, ni previše hvaliti za solidno postignute rezultate, već sve ono što je rezultat velikog rada i truda učenika zavređuje poštovanje i divljenje.

Preporuka za nastavnike i roditelje: Ohrabrite učenike da samostalno iznose svoje mišljenje, donose zaključke, i usmjerite da njihovo znanje bude primjenljivo, što je cilj obrazovne reforme.