Kako pružiti podršku braći i sestrama djece s smetnjama

PIŠE: Saša Radić, Artis includum centar 

Vjerujemo da vam je svima poznato da kao se kao roditelji dosta često osjećamo kao da tu ulogu ne izvodimo najbolje, da nismo ono što smo mislili da jesmo, ali je isto tako potrebno samoga sebe podsjetiti da radimo najbolje što možemo sa vještinama koje su nam na raspolaganju u okolini u kojoj jesmo. Uvijek će biti onih koji misle da smo neke stvari mogli bolje, ali tako je kako je. Kada govorimo o djeci s smetnjama jedan je segment vrlo zanemaren, a to su braća/sestre djece s problemima. Nedavno sam spomenula, svoje iskustvo od prije par godina kada sam imala jednu djevojčicu u terapiji, koja je imala sestru istog uzrasta. Jednog dana je sestra djevojčice došla  i pitala me “Teto kada bi ja mogla biti bolesna, pa da malo dođem kod vas”. Stvar je u tome da je djeca sa smetnjama u razvoju trebaju mnogo više od onoga što jedan “običan roditelj djetetu urednog razvoja pruža”, ali s druge strane mi smo ljudi i imamo svoje kapacitete i kada na jednu stranu moramo više dati, velika je vjerovatnoća da ćemo na drugu stranu malo manje dati.

Dijete je dijete i to moramo uvijek imati na umu, ono reaguje kao i svako drugo dijete. Kada imate dvoje ili više djece urednog razvoja normalno je da će s vremena na vrijeme oni imati osjećaj da se s njima provodi malo manje (ili malo više) vremena u odnosu na drugo dijete. Ovo se najčešće dešava kada ste imali jedno dijete kojem ste posvećivali više vremena dok je bilo samo i onda kada se drugo dijete rodilo, vi ste se morali usmjeriti na njega. Normalno je da se i u najskladnijim porodicama pojave trzavice, nesuglasice ili čak nešto malo snažnije, kao što je i normalno da se pojave u porodicama u kojima postoji jedno ili više djece s smetanjama. Istrživanja su pokazala da su braća i sestre djece s smetanjama u većem riziku za razvoj emocionalnih problema, anksioznosti i stresa.

Kada postoji dijete s smetnjama u razvoju, i čim su njegovi/njeni izazovi veći u smislu da treba (i traži) više podrške, pojaviće se razlika u ophođenju roditelja. Mnogobrojni roditelji djece s teškoćama se suočavaju sa ovim izazovom, jer kao i za roditeljstvo za ovo nas niko ne priprema. A savjeti i preporuke stručnjaka primarno su usmjereni na dijete koje ima smetnje, dok se od roditelja očekuje da samo “ishandluje” dijete urednog razvoja. Kao drugo, kroz odnos brat-sestra, sestra-sestra ili brat-brat, djeca razvijaju svoje prve socijalne odnose sa djecom/vršnjacima. Kao treće, djeca čiji brat ili sestra imaju smetnje će u razvoju odrastaju u okolini koja je pod visokom dozom stresa, ali nemaju sposobnosti da se nose s njim (Strohm, 2014). Bez sposobnosti razumijevanja što se događa i kognitivnog razriješavanja, djeca često nemaju mogućnosti da se nose s emocijama koje im se javljaju što utiče na njihovo ponašanje (agresija, povlaćenje), emocionalan razvoj, samopouzadnje i samopoštovanje (Strohm, 2014). Takođe, obrasci ponašanja u njihovoj porodici mogu biti različiti od onoga što vide u porodicama djece sa kojima su u kontaktu pa se zbog navedenog mogu osjećati izolovanim i/ili drugačijim. Kao što je i ranije rečeno, što su veći funkcionalni izazovi djeteta koje ima teškoće u razvoju, osjećaj manjka pažnje usmjerene na njih (braću i sestre koji su djeca urednog razvoja) će biti veći. Zbog toga i svih prije navedenih činjenica dosta se često javlja osjećaj ljutnje, tuge i gnjeva.

Savjeti i preporuke

Neki od savjeta i preporka koje roditelji mogu upotrijebiti su:

  • Potražiti stručnu pomoć nije znak slabosti, već svjesnosti svojih snaga i izazova. Rad sa stručnjacima različitih profila samo djetetu koje je brat ili sestra djeteta s teškoćama u razvoju može uticati na prepoznavanje obima izazova sa kojima se dijete urednog razvoja suočava. Pristupi poput terapije igrom svakako mogu doprinijeti razrješavanju psihosocijalnih izazova sa kojima se dijete suočava.
  • Osvijestiti djetetu urednog razvoja na njemu primjeren način emocionalna stanja koja se pojavljuju i izazove brata/sestre s smetnjama. Recimo to možemo kroz priče poput Moj brat je autista, Moja prijateljica ima Down sindrom. Jedan od crtanih filmova pomoću kojih sam djeci osvijestila da postoje osobe čiji mozak funkcioniše drugačije, pa je i njihovo ponašanje drugačije (ali i pričala o emocijama) je U mojoj glavi. Najčešće razgovor treba izmjestiti iz situacije u kojoj jesmo (razmislite kako vam je kada ste jako nervozni ili ljuti, pa vam neko kaže nemoj biti ljuta/nervozna; a s druge strane kako se osjećate kada vam neko kaže “Vidiš kada je neko ljut onda je u stanju nešto razbiti”), jer tek tada možemo započeti razmišljati. Film U mojoj glavi može na jednostavan način djetetu prikazati emocionalan stanja koja se javljaju.
  • Izgradnja kvalitetnog odnosa počinje od prvog dana i sprovodi se svaki dan kroz učestvovanje u zajedničkim aktivnostima (ko-okupacijama, aktivnosti koje zavise od svih učesnika, imaju emocionalno značenje za svakog učesnika na specifičan način i s namjerom su sprovedene) – Kao majka troje djece, djevojke od od 16 godina koja ima cerebralnu paralizu, sina 14 godina koji ima ADHD i sina od nepunih 7 godina od malih nogu pomažem im da izgrade dobre odnose i da si međusobno pomažu. Čak i oni jednostavni zadaci “hoćeš molim te sestri donijeti vodu ” pomažu u izgradnji odnosa. Recimo kćer pomaže najmlađem bratu da pospremi igračke, najmlađi sin motiviše kćerku na igru, srednji sin pomaže sestri u učenju, kćer pomaže najmlađem da usvoji predčitalačke vještine, sve to pomaže srednjem sinu da uz ostalo radi na svojoj pažnji i koncentraciji, dečki često izlaze van zajedno, odlaze u kupovinu i sl. Uprkos teškoćama i činjenici da su dvoje djece pubertetlije oni odlično funkcionišu jer imaju zajedničke aktivnosti u kojima svako dobija, niko ništa ne radi na silu već zato što to žele.
    Pomozite djeci da nađu zajedničke aktivnosti, uz malo motivacije odnosi se razvijaju.
  • Pokušati kroz igru osvijestiti njihove sličnosti i različitosti – Igra je univerzalni jezik i najvažnija dječje aktivnost. Igra kao dječja okupacija je individualno prilagođena potrebama djeteta. Igra, kao i svaka druga aktivnost može se prilagoditi potrebama i izazovima djeteta. Ovdje ćete trebati svakako podršku još jedne (odrasle) osobe. Recimo u ove vruće dane, možete uzeti balone, napuniti ih vodom i izaći van, dijete od 4 i dijete od 6 godina (a bome i odrasla osoba) će uživati u ovoj igri.
  • Djetetu urednog razvoja treba dati mogućnost da budu aktivni učesnici u rehabilitacionom procesu (jer oni žele da učestvuju) prilagođeno njihovom uzrastu i mogućnostima – zamolite terapeuta ako djeca mogu zajedno boraviti tokom terapija, što će svakako prihvatiti radni terapeuti prije svega, jer je njihov terapijski rad utemeljen na korištenju svakodnevnih aktivnosti kako bi podstaknuli participaciju djeteta.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply