Ekrani ne razvijaju ni jedan dio mozga, utiču na “prozore razvoja” djeteta

Većina ljudi je danas oduševljena modernom tehnologijom i jako su ponosni kada njihova djeca znaju već s tri godine da koriste internet i sami sebi nešto da pronađu ali ne bi trebalo da budu, smatra psihološkinja Maja Bonačić.

Prema njenim riječima, problem je što se pojedini dijelovi mozga razvijaju isključivo u određenim životnim periodima i to se zovu tzv. “prozori razvoja”.

“Većina tih prozora se otvara i zatvara do pete godine života – oko 75 odsto mozga je formirano, do sedme godine 90 odsto. Drugim riječima, ako u kritičnom periodu ne podstičemo na adekvatan način razvoj tih dijelova, oni se ili neće razviti ili će se razviti slabije od svojih kapaciteta”, upozorila je Bonačić u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.

Ona je i praktičarka terapije igrom, majstorica NLP-a i predsjednica hrvatske Udruge Oblačić, a nedavno je boravila i u Crnoj Gori gdje je održala nekoliko predavanja za roditelje djece sa autizmom i razvojnim problemima.

“Znate koji dio mozga razvijaju ekrani? Niti jedan. S druge strane slobodna igra, fizička aktivnost na otvorenome i socijalna interakcija razvijaju sve potrebne djelove mozga. Jer na kraju, mi televizore imamo samo posljednih 70 godina, a Nikola Tesla sigurno nije gledao crtaće ili surfovao na tabletu da bi izmislio sve te izume. Pretjerano izlaganje modernoj tehnologiji negativno utiče na razvoj dječje simboličke igre, a posljedično na fleksibilnost pažnje i verbalno razumijevanje. I to je ono što ja sve više vidim oko sebe – djecu kojoj je dosadno u prirodi, bez igračaka i tehnologije”, kaže Bonačić.

Ona podsjeća da su roditelji danas zbunjeni, jer su bombardovani sa svih strana raznim savjetima i rezultatima istraživanja. Problem je, kako pojašnjava, što se uzme neki rezultat iz Zimbabvea, a da se uopšte ne uzima u obzir kulturološka razlika, uslovi življenja i slično. Onda se još ti rezultati prenaglašavaju do apsurdnih razmjera i roditelji idu iz krajnosti u krajnost, od dojenja do školskog uzrasta do treninga spavanja djece stare par mjeseci.

“Zašto bi djeca do minimalno šestog mjeseca života trebalo da tokom noći imati ljudski kontakt, a roditelj odgovarati na svaki djetetov plač. Zašto udaranje po guzi nije dobro i koje druge adekvatne metode su puno učinkovitije. Ima još puno primjera, ali iza svakog ovog “Zašto?” stoji vrlo logično i naučno potkrijepljeno objašnjenje. Ako vam neka knjiga samopomoći oko idealnog roditeljstva ne daje odgovore na ova pitanja, ne valja”, pojašnjava Bonačić.

Ona navodi i da roditelji često i rade stvari umjesto djece, kako bi bili brži i efikasniji, preventivno djeluju da djeca nešto ne bi razbila ili se recimo zaprljala pa ih pretjerano izlažu modernoj tehnologiji kako bi se djeca zabavila.

“Na taj način djeca ne nauče kako sama rješavati svoje frustracije, poput na primjer osjećaja dosade. Osim toga, ne znaju sama ništa da riješ, jer cijelo vrijeme dobijaju poruku da neko drugi to radi bolje i brže od njih, a posljedično se razvija naučena bespomoćnost”, dodaje Bonačić. “Ako ne dajemo djetetu slobodu i razvojno prikladnu autonomiju, dolazi do otpora. Ja to obično roditeljima uspoređujem s rijekom – ako imate nasip koji je preuzak, rijeka će ga kad tad ili probiti ili poplaviti preko njega”.

Komentarisala je i to da se roditelji teško nose s djetetovim neprijatnim emocijama i izlivima frustracija. Često, kaže ona, roditelji popuštaju ne zbog djeteta, nego zbog sebe.

“Važno je biti strog roditelj, s čvrstim i dosljednim granicama, ali s jako puno topline. Ponekad roditelji ne mogu spojiti ta dva pojma pa onda imamo ili prestroge ili prepopustljive roditelje”, navodi Bonačić.

Najvažnije je, kako smatra, oko druge godine života početi podsticati nezavisnost djeteta kroz svakodnevne aktivnosti (pranje zuba, odvikavanje od pelena, spremnje igračaka i sl) i do pete godine pustiti dijete u slobodnoj igri, sa što manje obaveza i drugih stvari koji ih odvlače od igre.

Predlaže sve oblike slobodne igre, igre s vršnjacima i simboličke igre jer su odlični za razvoj. Najčešće djeca imaju prirodnu tendenciju kombinovanja – igre potrage za gusarima ili kućice na stablu napolju, a na roditeljima je da im to omoguće.

Prema mišljenu Bonačić, svaka intervencija prije trećeg rođendana se smatra ranom i adekvatnom intervencijom. Između 3. i 5. godine se razvijaju sve više moždane funkcije pa je važno podsticati ih na razvojno prikladan način. Osim toga, do 5. godine se u potpunosti razvija govorno-jezički razvoj. Peta godina je ključna, kada je većina stvari (i mozga) u potpunosti formirana.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply