Kako smo se upoznale anksioznost i ja

PIŠE: Kristina Mihailović

„Ja da imam depresiju?! Nikada. To je nešto što se meni nikada ne može dogoditi“, rečenice su u koje sam dugo godina vjerovala. I kao za mnogo štošta u životu, za šta kažeš da nikada nećeš uraditi ili da se tebi ne može desiti, desilo se! Depresija je bila vrh lednika, koji se sastojao od anksioznosti i postporođajne depresije, i posljedica njihovog dugodišnjeg suživota u mom životu.

Danas mi sve to ne izgleda čak toliko strašno, a bilo je. Ne izgleda vjerovatno jer me bodri snaga koju sam morala da pronađem da bih iz svega toga izašla. Snaga koju sam isčupala i nijesam znala ni da je imam, i samo ona mi je pomogla da kažem DOSTA, OVAKO VIŠE NEĆU!

Ne bi trebalo da pričam o tome previše, jer tako mi nalaže i jedno od pravila koje sam primjenjivala da bih izašla iz tog začaranog kruga u kojem sam bila nekoliko godina, ali sam se ipak odlučila da to uradim na ovaj način, kroz blogove, zbog drugih, posebno majki koje su prošle ili prolaze slično. A znam da ih ima puno. Samo o tome ne pričaju, ne žele da govore, da ih neko ne čuje. Kao da im nije dovoljno da „bježe“ od sebe i svojih misli, već moraju i da se snebijevaju od drugih, šta će im oni reći i kako će oni reagovati na njihovu „slabost“. Jer MORAŠ biti jaka i MORAŠ da budeš srećna, posvećena, brižna majka i supruga koja samo uskoči u novu ulogu i sve bude kao na reklami. A često je daleko od toga! I još češće, same sebi zadajemo te ciljeve i očekivanja.

Sjećam se momenta kada je i kako počelo, onako kako to dolikuje jednog moćnoj, snažnoj anksiznosti, koja je potpomognuta postprođajnom depresijom. Šetala sam sa bebom koja je tada imala oko šest mjeseci, i u jednom trenutku se pojavila ni od kuda misao: Šta ako mi se nešto desi, sada, ovdje na ulici, a beba ostane sama, bespomoćna?! Odmah je stigla i druga: Šta ako mi pozli, a beba ostane sama?! A onda još ko zna koliko njih, sličnih, ali su sve bile dio istog scenarija koji su se preturali po mojoj glavi, a zajedno sa njima rastao je i strah. Strah i samo strah, obuzimao mi je tijelo, ostajala sam bez vazduha, nijesam mogla da udahnem duboko, osjećala sam bol u grudima i to je bio dovoljan znak da nešto nije u redu samnom. Da sam bolesna, da imam problema sa srcem, i ona misao sa početka: da će nešto da mi se desi, i da, da će beba ostati SAMA! Vazduha nigdje, sve manje i manje, kao riba na suvom. Nastavljam da hodam, sve je gore i gore, opipavam puls, srce skače li skače, pokušaji da duboko udahnem su i dalje uzaludni i onda samo jedna misao preuzima kontrolu i samo ona je tu, kao šlag na torti sve te agonije: Poludjeću! Ničim opisati ne mogu toliku količinu straha koja mi je obuzimala kompletno tijelo u tim trenucima, koji su za mene bili vječnost baš kao što mi se i sada čini da su dugo trajali dok ih se prisjećam i pišem o njima. Ustvari je sve to trajalo par minuta ili čak sekundi. Prodisala bih na kraju, tada nakon vrhunca i sve te bujice koja mi je zaposijedala mozak, ali bih zatim ostala bez trunke snage, tresla bih se kao prut i osjećala tako iscpljeno kao da sam upravo okončala najduži i najvažniji životni bijeg od nekog čudovišta. A baš tako je i bilo jer strah/stres našem organizumu pali sve lampice i šalje samo jednu poruku Bori se ili bježi. Tada se boriti nijesam znala. A nijesam ni znala protiv čega, jer se sve svodilo na fizički (umišljeni) problem.

Moj bijeg je tako počeo i trajao je duge četiri godine. Bila je to bitka koja mi nije ostavljala vremena za odmor, uvijek sam bila pripravna i spremna za bijeg. A trebalo je samo da stanem i kažem: Ne možeš mi ništa. Trebalo je puno vremena da prođe da to shvatim i primijenim. Ali sam i morala prvo da shvatim koga imam za protivnika. Da nije sve tako bilo postupno, pitanje i da li bih konačno izašla iz svega kao pobjednik. Osjećam se sada zaista tako, jer pobijediti takvu zvijer nije lako. Još je važnije pobijediti je trajno, da znaš da ti više ne može ništa, i da se nikada neće vratiti.

Nije mi to bio prvi susret sa anksioznoću i napadima panike. Ali tada, sa nekih 17 godina, kada su se prvi put javili nijesam ni znala šta su. Nema doktora kod kojeg bila nijesam, ali kod onog najvažnijeg za te boljke niko nije ni pomišljao da me pošalje,  a ni meni u tim godinama padalo na pamet nije da mi treba psiholog. Nakon nekoliko mjeseci kako došlo tako prošlo, vratila se ja na staro i trudila se da zaboravim tu fazu. Prošli su sami od sebe, i nijesam im znala ime.

Drugi dio ili nastavak br. 2  moje anksioznosti i neuroza počeli su dakle nakon prvog porođaja. Ne znam tačno kada ali neko vrijeme poslije. Nijesam u tom trenutku znala da imam neku vrstu postporođajne depresije, nijesam toga ni bila svjesna. Svakako sam i bila u onom gore pomentom fazonu: Meni? Nema šanse? Kakva PPD, zašto bih ja bila u nekom takvom stanju, kada konačno živim ono što sam dugo čekala? Spremala sam se za bebu, pripremala psihički i fizički, sve je bilo tu samo je trebalo da uskočim u tu ulogu, ulogu majke koja ima sve što želi. Nijesam puno razmišljala o majčinstvu, mislila sam sve to ide prirodno, samo od sebe, samo se porodiš i jedno za drugim se složi i posloži. Dio tog vjerovanja pridajem godinama, kojih tada nijesam imala puno (25), a dio uvjerenju i vjerovanju da biti majka je bogomdano svakoj od nas i da majka može i mora sve. Ovo mora manje, ali da može, to se nekako podrazumijevalo. I onda još jedan demantij, još jedno vjerovanje koje nije potkrijepljeno realnošću. Tras!

Nekoliko godina kasnije sam shvatila da sam očekivala nemoguće. Ne možeš postati majka i očekivati da će se život nastaviti istim tempom. Sve sam htjela, i da budem sa bebom, i da radim, i da prošetam, i da se naspavam, i da odmorim… Pa sam smislila sjajan plan – da počnem da radim nakon tri mjeseca, i to od kuće. Da nastavim da radim da što ne propustim, jer prijetila mi je velika opasnost koju sam samo ja vidjela i osjećala, da se nešto neće moći završiti bez mene i da će mi ako prođe više vremena trebati još više da pohvatam konce. Sve je to vodilo u još veći stres i još više neostvarenih očekivanja. Zamislite me u kući, sa bebom starom par mjeseci, kako sjedim za komputerom, pišem i unosim vijesti ( u to vrijeme sam radila kao urednik u novinskoj agenciji, mediju za koji je brzina na prvom mjestu), i uz to se bavim svim kućnim poslovima, spremanjem ručka i slično. No way, nema šanse kako god da se kaže, to se ne može. Nezadovoljstvo koje sam osjećala na svim poljima, jer u tom trenutku u svojim očima nijesam bila ni dobra majka, ni dobra zaposlena, ni supruga.. i sve to što mi se dešavalo i što sam isključivo samoj sebi priredila dovelo me do tog scenarija koji je tada počeo da se odmotava i prevrće mi život naopačke – anksioznost je postala dio mog života.

Napadi panike su bili moja svakodnevnica. Strahovi su bili svuda oko mene. Strah od ludila, strah od srčanog i moždanog udara ili neke duge grozne bolesti, od gužvi i naroda, a uz njih su pojačani na maksimum svi ostali strahovi koje sam godinama imala – od insekata, zemljotresa, udesa… Moj život se pretvorio u STRAH. U početku sam zaista vjerovala da imam zdravstvenih problema, nije bilo kardiologa kod kojeg nijesam otišla, nalaze krvi sam radila svako malo,  aparat za pritisak je bio stalno pored mene…. a onda sam počela da „sumnjam“ da možda nije caka u tome. Stalno sam se vraćala na ono Poludjeću! I to mi je ukazivalo da je problem možda negdje drugo. A onda sam počela da „istražujem“ po netu i sa simptoma srčanog udara prešla na njihovo opisivanje koje su mi otkrile riječ ANKSIOZNOST! Njeno veličanstvo!

Nastaviće se!

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Nazalost sve cesci oblik ponasanja koji se posle kraceg vremena primijeti kod osobe koja moze biti vas kolega,komsija,prijatelj pa i poneki bliski srodnic,poenta je u tome da se sama osoba zavrava sebe da joj mogu pomoci svi osim Specijaliste medecine a tu pocinje zacarani krug.

    • Ovo je prvi dio:) Trebalo mi je bas dosta vremena da se skanim da napisem, a nijesam uspijevala da stignem, ali cu ostale djelove brze pisati obecavam. Mada ce oni biti “tezi” iako cu se potruditi da sve upakujem. I da se vecine sjetim 🙂

Leave a Reply