PIŠE: Aleksandra Birta

U posljednje vrijeme ne pišem puno roditeljskih tekstova. Razlog tome je taj što mi je roditeljsko samopouzdanje trenutno na nivou pokisle dijareje.

Neki od vas će razumjeti o čemu pričam. Period između 2. i 3. godine, Neću faza, izlivi besa. Momenti kada se tvoje šarmantno i voljeno dijete u sekundi pretvori u malo čudovište, a ti se ne osjećaš dovoljno sposobnom da mu pomogneš. Ili to možda i činiš, ali onda očekuješ da se njegov takav ispad ne ponovi.

Kao da to ima 100% veze sa tobom. A istina je da ima samo djelimično.

A kako to sve utiče na roditeljsko samopouzdanje?

Dosta loše, čak i kod nas psihički jakih ljudi.

Čak i pored svih savjeta koje lično i profesionalno poznajem, iskreno ću vam reći da mi je u poslednjim nedjeljama samopouzdanje po pitanju roditeljstva uglavnom sve samo ne blizak prijatelj.

Dignem ga ja i dođem do one “možemo mi to” eureke, ali onda nas zvrk iznova iznenadi i ja lako skliznem u ponor.

Samopouzdanje po pitanju roditeljstva je možda i najteže održati, zato što u toj oblasti obično imamo najstrožije zahtjeve. Prema sebi i prema djetetu.

Ne znam za vas, ali mene ni u jednoj drugoj oblasti u životu ništa toliko ne dotuče kao poraz koji mislim da imam po pitanju vaspitanja djeteta. Možda zato što smatram da je to moja najvažnija životna uloga, pa samim tim pred sebe stavim mnogo više i mnogo težih zahtjeva.

Kako uspijem da povratim roditeljsko samopouzdanje?

U tim danima kada mi se roditeljsko samopouzdanje vine u visine, to bude zbog puno rada na sebi. Vreme prolazi i ja polako učim šta je to što mi pomogne da povratim tu veru u sebe kao roditelja, pa ovom prilikom i sa vama dijelim neke svoje zaključke.

Prihvatite!

Prihvatite da je on dijete koje je drugačije od drugih.

Prihvatite da se i vi razlikujete od drugih roditelja.

Prihvatite da postoje mnoge razvojne neminovnosti kod zvrka na koje ne možete uticati. Možete im se samo prilagoditi i pomoći djetetu da ih što bezbolnije oboje prebrodite.

Prihvatite da ne možete sve uvijek držati pod kontrolom.

Prihvatite da će biti i dobrih i loših dana.

Dozvolite greške sebi i djetetu!

Obzirom da ne možete sve držati pod kontrolom, logično je da će biti situacija u kojima neće sve ispasti onako kako biste željeli.

Hej, u roditeljstvu je skoro svaki dan takav!

Jedan dan imate utisak da cio proces vaspitanja držite pod kontrolom, a već drugi dan vam se čini kao da će vam dijete postati najveći delinkvent. I da ćete vi za to biti odgovorni, jer ne umijete da izađete na kraj sa svim roditeljskim izazovima.

A vi se onda zapitajte: poznajete li nekog roditelja koji nikad nije pogriješio?

Ako ljudi u vašoj okolini sebe ipak tako predstavljaju, osmotrite njihovo dijete: ono će teško sakriti da je savršeno. Jer to niko zaista i nije!

Svi padamo, pa ustanemo. Pa opet padnemo i jedno vrijeme ležimo na podu dok ne pronađemo nov način da opet ustanemo.

Pa onda dalje do novih izazova.

Izbjegavajte poređenja što više možete!

Ko kaže da sebe i svoje dijete uopšte ne poredi sa drugima, taj laže.

Ovaj proces je neminovan i javlja se najčešće baš u situacijama kada nam je roditeljsko samopouzdanje nisko. Tada lako sebe krenemo da poredimo sa drugim roditeljem, ili sopstveno dijete nesvjesno poredimo sa drugim.

Kada smo srećni i zadovoljni nemamo ni potrebu da se poredimo sa drugima. Uživamo u onome što imamo.

Ono što možemo učiniti kad ta poređenja ipak dođu je da ih osvijestimo i da se trudimo da ih što manje primjenjujemo.

Tada je najbolje vratiti se na prvi savjet u ovom tekstu:

“Prihvatam da sam ja drugačija od drugih roditelja. Prihvatam i da se moje dijete razlikuje od druge djece.”
Dozirajte informacije i savjete koje dobijate na Internetu!

Ponekad je neznanje “majka”.

Ovoga smo često svjesni naročito mi roditelji koji stalno nešto istražujemo, čitamo i razmjenjujemo iskustva sa drugima.

Pa onda sebi nabacimo nove probleme i materijale za lični rad. Na primjer:

Zašto kod druge djece ova metoda pali, a samo kod njega neće?
Jel sa njim nešto nije u redu?
Jel sam ja nesposobna?
Joj, kako bih ja voljela da izliv bijesa kod svog djeteta riješim zagrljajem. A on me tek tada udara i gura.

I tako dalje.

Nisu grupe odgovorne za takva osjećanja i roditeljske konfuzije. Mi smo!

Grupe i razni blogovi su super korisni da preko njih saznamo nešto novo i da razmijenimo iskustva sa roditeljima koji su u sličnim problemima. Međutim, na nama je da te informacije doziramo i da selektujemo samo one koje mislimo da bi nam koristile.

Predoziranost informacijama može biti jednako pogubna za roditelje kao i njihov nedostatak. Tada nam prijeti opasnost da se udaljimo od sopstvene intitucije, a to svakako nije dobro.

Eksperimentišite!

Ne postoji univerzalno pravilo za svu djecu. Niti iste vaspitne metode leže svim roditeljima.

Probajte, griješite, pa iznova učite zajedno sa svojim djetetom.

O njemu.

O roditeljsvtu.

I o sebi, prije svega.

Jer upravo to isprobavanje i učenje je ono što utiče da nam dani budu sve samo ne dosadni. I upravo to čini naš život vrijednim življenja!

Roditelji, vi koji trenutno mučite istu muku kao i ja:

Prebrodićemo i ovaj razvojni izazov.

I dijete će nam biti zahvalno zbog toga, jer će izrasti u divnog i funkcionalnog pojedinca.