Da je vaša porodica postavljena na scenu – kakav bi to komad bio?

PIŠE: Tijana Ignjatov, psihološkinja i psihološka savjetnica
Komedija, farsa, saga, tragedija, melodrama ili nešto drugo? Da li je tema komada orijentisana na uspijeh, neuspijeh, manipulaciju, bliskost, da li je tema konstruktivna, destruktivna, neproduktivna?

Da je vaša porodica postavljena na scenu – kakav bi to komad bio?

Budite publika i gledajte taj komad. Da li tapšete, zviždite, smijete se, plačete, spavate, želite novac natrag ili šta?
Bilo da ste na “scenu” postavili primarnu porodicu, ili pak porodicu koju gradite sa supružnikom, ili porodicu koju tek planirate da gradite sa partnerom, važno je da znate da tok i temu “komada” tj . priče vaše porodice možete da mijenjate. Da svakako niste bespomoćna i pasivna lutka kojoj “neko/nešto” (sudbina, genetika, mjesto rođenja, politika, istorija familije…) povlači sve konce ili da ste samo nemi posmatrač. Ovo, naravno, zahtijeva angažovanje svakog člana porodice i to često kroz mnogo suptilnije procedure i postupke nego što su samo promene ponašanja vidljive golim okom.

Ima dosta socijalnih pokazatelja kada je navodno ok ili očekivano osnovati porodicu sa partnerom – godine (čuveno – “vrijeme ti je”), završetak formalnog obrazovanja, nalaženje posla, nalaženje “dobre prilike”… Naravno, donekle, iz socijalnog realiteta ovo ima smisla. Međutim, malo ljudi ima uvid u neke druge, pozadinske, psihološke obrasce koji ustvari imaju dominantniji uticaj na porodičnu dinamiku i porodično zdravlje.

Ali mama, ja njega volim!

Vrlo često za dugoročnog partnera biramo osobu u koju se zaljubimo, koju počnemo da volimo, koja nam se sviđa na emotivnom i tjelesnom nivou. I taj dio je potpuno ok. Ako taj deo fali, sigurno nećemo biti dugoročno motivisani da radimo na odnosu i ostanemo u tom odnosu.

Međutim, ako je samo taj dio bio kriterijum odabira dugoročnog partnera, onda će prije ili kasnije vrlo vjerovatno nastati problem. Za odabir dugoročnog partnera, potrebno je da konsultujemo još dva dijela našeg rezonovnja. Jedan od njih dolazi iz naših zrelih, odraslih kapaciteta, kapaciteta koji ispituju realnost i informacije iz realnosti (da li je partner dostupan, na koji način bismo iz realiteta održavali našu vezu i porodicu, šta mi njegovi/njeni postupci govore, da li je ova osoba funkcionlna kao moj partner…?). Poslednji dio se odnosi na uzimanje u obzir određenih pokazatelja koji se tiču naših granica, normi, razvoja moralnost (da li mi je ok partnerov stil života, da li dijelimo slične moralne okvire, koje su za mene/nas prihvatljive granice u ponašanju u vezi…).

Vrući krompir

Kada je prije 50-ak godina jedan od najuticajnijih psihoterapeuta i osnivač jednog čitavog psihoterapijskog pravca, Erik Bern, gostovao u emisiji, javila se žena sa pitanjem: “Imamo dijete od 6 mjeseci. Kada je pravo vrijeme da počnemo sa vaspitavanjem?”.

Bern je odgovorio: “Gospođo, pa vi kasnite već dvije godine!”. Šta to znači – potrebno je na vrijeme da se bavite sobom. Da preispitate koji su to porodični obrasci koji se ponavljaju možda i kroz više generacija u vašoj familiji, da li reagujete na probleme na sličan način kao vaša majka, da li dozirate bliskost kao vaš otac, da li se provlači neka patologija koja samo malo mijenja oblik, da li nepreispitujući ponavljate rečenice koje su vama upućivali (“Dok si pod mojim krovom…”, “Neka ga neka plače, jača pluća..”)… Mnogi naši načini razmišljanja, osjećanja i ponašanja se prenose nesvjesno sa jednog do drugog člana porodice, i uvaljuju se kao “vrući krompir”.
Šta su nama nesvjesno dali porodično i kulturološki kao “vruć krompir”? Držimo li ga u rukama iako peče? Prosleđujemo li ga onda dalje našoj djeci? “Podizala su se tolika djeca, podiće se i ovo naše vala”… Da, fizički… Ali koliko će psihološki biti zdravo, srećno i funkcionalno?

Koliko smo kreativni u sabotiranju bliskosti?

Prosto je fascinantno koliko znamo da budemo kreativni u samosabotiranju i u sabotiranju lijepih i zdravih stvari. Iako je svima opšte poznato da je preduslov zdravog odnosa i zdrave porodice dobar kontakt, bliskost, psihološko zdravlje našeg partnerskog/porodičnog mikrosvijeta, vrlo često u realitetu radimo upravo suprotno.
Često još u samom startu uđemo u kompeticiju sa partenerom – “U startu postavi granice da se zna ko je gazda!”, “U našoj kući se zna ko vozi traktor, a ko otvara kapiju”, “Nećeš ti meni…”, “E ako ćeš ti tako prema meni, tek ćeš ti da vidiš šta ću ja tebi… Samo polako…doći ćeš mi na zicer”, “Dozirano ću joj davati do znanja da je volim, da se ne pomami, a ja ispadnem papučar”…

Čim uočite manipulacije i psihološke igre, znajte da radite upravo nešto što je dijametralno suprotno bliskosti. Na bliskosti se radi. Tehnike i znanje o bliskosti mogu da se povećaju i nauče. Ako je kontakt dobar, svaka informacija i konflikt se mogu iskomunicirati. Ako je kontakt loš, i najbanalniji razgovor može izazvati problem.

Kofer očekivanja

Evo fenomenalne vježbe. Napravite listu toga što ste spakovali u svoj kofer očekivanja – od sebe u vezi/braku/roditeljstvu, od partnera u vezi/braku/roditeljstvu, od veze/braka generalno. Često tek tad partneri zaista čuju prava očekivanja jedan od drugog i imaju priliku da preispitaju da li su ona realna i moguća i da li za to postoji kapacitet. Daću nekoliko primjera iz prakse tj. sadržaja raznih kofera očekivanja – očekujem da žena pegla, očekujem od partnera da se on bine o finansijama, očekujem da me muž usreći, očekujem bezuslovnu podršku od supružnika, očekujem da svako sklanja za sobom… Odabrala sam primere koji, vjerovali ili ne, su bili okidači za vrlo ozbiljne dalje razmirice i probleme u braku. Kako se ovaj kofer pakuje i odakle potiču spakovani sadržaji je svakako posebna tema, ali je sadržaj kofera potrebno raspakovati i iskomunicirati sa partnerom na vrijeme.

Koje se priče obično pričaju za vreme ručka?

Koje su bile teme za stolom tokom porodičnog objeda u primarnoj porodici? Koje su sada teme tokom zajedničkog obroka sa partnerom i decom? Psiholozi iz ovih pitanja dobiju puno informacija. Šta ste vi dobili kao informaciju? Šta birate drugačije? Da li birate da zajednički obrok bude čist ritual ili vrijeme porodične bliskosti

Dijete se voli bezuslovno, ali partner ne

Jedna od najčešćih grešaka koje supružnici rade kada dobiju dijete jeste da svu pažnju i energiju usmjere na dijete, a između njih nastaje i raste distanca. Veliki dio pažnje i rada je potrebno usmjeriti ustvari upravo na vas i kontakt sa partnerom.

Ako je taj kontakt zdrav, blizak i dobar – osnovni preduslov zdravlja i dobar model ste pružili djetetu. Na kraju dana, dijete se voli bezuslovno, ali partner ne!

Partnerstvo i zdrava porodica sa sobom povlače odgovornost. Često se mrštimo na pomisao o našoj odgovornosti. Ono što ne treba zaboraviti jeste da je upravo druga strana odgovornosti – moć.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply