Čemu služi tuga i zašto ne treba sprječavati djecu da budu tužna

PIŠE: Maša Karleuša Valkanou, psiholog

Tuga je dragulj čija vrijednost nije toliko poznata. Ne samo da odrasli ljudi na sve načine izbjegavaju da budu tužni, već tako uče i djecu. Koliko puta ste vidjeli da se djetetu recimo slomi igračka, a roditelji ga tješe: “Ne plači, kupićemo drugu“ ili „Ti si veliki dečko (devojčica)“ ili „To je samo igračka“ itd. Time šaljemo poruku da plač nije poželjan, kao i da treba na svaki način da poreknemo svoj gubitak. Gubitak jedne igračke za dijete je velika stvar, zato je ovakav događaj sjajna prilika da pokažete djetetu kako da se nosi sa gubicima u životu.

Jedna od najtežih stvari u životu je prihvatiti život kakav jeste. Ljudi koji izbjegavaju bolna osjećanja kada su ona realna, sprječavaju sebe da budu psihološki zdravi. Možemo da zamrznemo jedan kadar iz života roditelja, kada dijete trči i padne, a roditelji brže bolje upućuju bujicu riječi „Ništa! Ništa strašno! Skočilo dijete! Prošlo…“. Ovakva reakcija roditelja je sasvim prirodna, ali uči dijete da je strašno osjećati bol i da se on mora izbjeći. Tako imamo čitave generacije mladih ljudi koji su potpuno nespremni da se nose sa životnim nedaćama, netolerantni na frustracije svakodnevnog života i duboko nesrećni što osjećaju i najmanju nelagodnost.

Istraživanja su pokazala da vještina našeg uma da neke emocije otkloni iz svijesti je neselektivna, tako da potiskivanje tuge dovodi do potiskivanja i drugih emocija, naročito radosti, te dolazi do bezvoljnosti, manjka energije i razvoja depresije. Iako tuga može biti za nekog neprijatna, tuga je zdrava emocija koja se javlja u situacijama gubitka. Gubitak može biti stvaran ili fantaziran. Neki ljudi mogu izbjegavati tugu iz straha da bi ona vječno trajala i da nikada neće iz nje izaći ako joj se prepuste. To nije tačno, tuga je proces koji ima svoj jasan početak, razvoj i čak i srećan kraj. Nasuprot tome, potiskivanje tuge traje beskrajno, jer sprječava psihološko razrješenje. Potisnuta i neprepoznata tuga pretvara se u simptome anksioznosti, depresije, napetosti, strahova, a zatim rizična ponašanja i bolesti zavisnosti. Odbrambena ponašanja koja služe da se osjećaj tuge zamaskira su na primjer euforičnost, neautentična veselost, preglasan smijeh, pretjerana akcija, izlaženje, različita rizična ponašanja, kao i korišćenje alkohola i psihoaktivnih supstanci. Kada sprječavamo sebe da budemo tužni mi se udaljavamo od realnosti, otcepljujemo osjećanja, a sa umrtvljavanjem tuge uspavljujemo i sve druge emocije, te ostajemo prazni, beživotni, ravnodušni, iscrpljeni i bez sposobnosti za ljubav, rad i radost življenja.

Rad tuge je dragocjen za zdrav psihički život i bez njega nema razvoja, ni zrelosti, prihvata se realnost kakva jeste, priznaje gubitak i dozvoljava da se taj gubitak otplače. Tek tada postiže se nova zrelost i ličnost postaje snažnija, otpornija i više integrisana. Zato sledeći put kada se vaše dijete bude susrelo sa situacijom gubitka, umjesto da kažete „Ništa strašno“, recite „Da, to je tako tužno, razumijem“ i pustite djete da se isplače u vašem zagrljaju. Pustite djecu da tuguju, jer tako rastu i sazrijevaju, uče o sebi i životu i prihvataju život kakav jeste, što im omogućava da ga žive punim plućima.

Izvor: NTC učenje

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply