Između dilema, brige i raspuštenosti: roditeljstvo danas

PIŠE: Tamara Kostić, NTC sistem učenja

Da li ste se i sami zapitali koliko su roditelji učinili za vas? I šta su učinili? Šta su vam pokazali i od čega vam sklonili pogled? Šta su to sa pažnjom, mukotrpno odabrali, a šta vam oduzeli jer su smatrali da je tako najbolje? Jesu li pogriješili u tome?

Iako vjerovatno postavljate ovakva pitanja, nemoguće je uvijek nedvosmisleno odgovoriti na njih. Roditelji neprestano prave izbore. Vagaju i odlučuju. Prolazeći kroz brojne dileme, duga razmatranja, ali i donoseći odluke brzo i u trenutku, ponekad za djecu učine baš ono što im je potrebno i baš ono zbog čega će im djeca biti zahvalna kada odrastu. Uostalom, nije ni poenta u tome da dijete bude zahvalno roditeljima. Nije ljubav u zahvalnosti. Zaista nije. Nerijetko su u pitanju mnogo važnije i bazičnije stvari koje dijete ne može ni da sagleda. Nakon tih razmatranja, rješavanja dilema i suočavanja sa problemima, ponekad se ne čini ono što je djetetu potrebno. Roditelji griješe i to je, za početak, prihvatljivo. Roditelji prave greške i praviće ih uvijek. Moguće je samo da ih bude manje ili više, u zavisnosti od toga kolika je spremnost da se iz njih uči. Na pitanje o tome kako su proveli djetinjstvo, sadašnji roditelji su imali dosta toga da kažu: “Kada sam bila mala, po čitav dan smo provodili napolju, uživali u pravljenju baza i skrovišta, penjući se i jurcajući, istražujući okolinu. Roditelji su me jedva uvlačili nazad u kuću. E, vratila bih se u to doba, samo da mogu!” ili: “Kako sam provodio? Kako se moglo i znalo…U trčanju za loptom, na drvetu, uz improvizovane igračke od krpa i drveta. Nisam mnogo bio sa svojim roditeljima…” Ove izjave svjedoče o tome da su razlike između djetinjstva nekada i sada sve veće, da su zahtjevi djece kvalitativno drugačiji, da su očekivanja i kontekst odrastanja izmijenjeni u cjelosti. Roditeljstvo je jedan od najtežih zadataka današnjice, u to nema sumnje. Danas je kod velikog broja djece primjetna drugačija orijentacija u igri: manje se igraju napolju, znatno manje su u akciji i u pokretu. Djevojčice i dječaci više imaju zadatak da nastave ono što je već osmišljeno, a manje da kreiraju igračke i stvore potrebne uslove za tu igru. Velik dio slobodnog vremena provode u zatvorenom, da ne bi pokisli, da se ne bi uprljali ili možda povrijedili u igri.

I padanje je korisno

Ranko Rajović, autor NTC programa i  stručnjak za oblast razvoja intelektualnih potencijala djece podseća da je mudrost roditeljstva naći granicu između zaštićivanja i prezaštićivanja. Ponuditi djetetu izazov ali istovremeno i dovoljno slobode da ima mogućnost da istražuje je savjet koji autor daje. Nije neočekivano da se pretjerana protektivna ponašanja odražavaju na razvoj djece. Pogođene oblasti funkcionisanja su tako najčešće motorika, kreativnost, zaključivanje, snalaženje i govor.  Napolju pada snijeg i hladno je? Obucite dijete, dajte mu potrebnu „opremu“ i uputite ga na igre u snijegu ili se zabavite zajedno. Evo nekoliko savjeta:

Pustite dijete da trči, penje se uzbrdo i skače. Snalaženje u otežanim uslovima, u prostoru prekrivenom snijegom, omogućava razvoj krupne motorike i ravnoteže. Dijete biva izdržljivije i stiče kondiciju.

Ne brinite ako dijete padne. Mora padati. Padanje je korisno. Veoma je važno da djeca povremeno ispitaju granice svog tijela i razumiju koje mogućnosti nudi sredina u kojoj se igraju.

Uputite dijete u pravljenje snješka, skulptura i kućica od snijega. Kroz ove aktivnosti dijete može da unaprijedi svoje kreativne sposobnosti, razumijevanje veza između misaonih i praktičnih procedura, ali i osjeti čari samostalnosti.

Ne zaboravite da ste i vi željeli kao djeca da legnete u snijeg i ostavite u njemu trag, pa i da se valjate. Dijete u ovom slučaju osjeti da je to korisno. Šta tu ima korisno, možda se pitate. U ovom trenutku angažuje se rotacija i sinhronizuje se kretanje djelova tijela. Formiraju se novi nervi putevi i ostvaruje se veća međupovezanost regija mozga.

Podstičite svoje dijete da pravi grudve različitih veličina. Time razvija finu motoriku. Ako se grudva sa drugima, ima takođe višestruku korist jer razvija akomodaciju oka, smanjuje vrijeme reakcije na stimuluse iz okoline, krupnu motoriku, ali i mnoge socijalne vještine.

Kad bolje razmislite, nije toliko strašno, zar ne? Sve ste to i sami radili kao djeca. Pored rasprostranjenog roditeljskog uvjerenja o prezaštićivanju, veoma je važno osvrnuti se na još jednu zabludu roditelja na koju autor Rajović ukazuje. To je zanemarivanje djetetove uloge kao ravnopravnog sagovornika.

Granice postoje, pronađite ih u saradnji sa djetetom

Odrasli često pretpostavljaju da dijete neće razumeti to što imaju da mu kažu, pa ili od toga u startu odustanu, ili izbjegavaju da daju brojna objašnjenja i odgovore. Zato je ključni savjet ovdje: pričati sa djetetom kao da sve razumije. Na taj način dijete dobija na važnosti, osjeća se sigurno i uvaženo. Recimo, ako se u kući desila nezgoda poput kvara ili nestanka struje ili su pak, svi užurbani i sudaraju se u kući zbog nečega što treba hitno obaviti, nije lako izaći pred dijete u ovakvim trenucima. Ipak, postoji nekoliko razloga zbog kojih djetetu treba komentarisati aktuelna dešavanja. Pokušajte da slijedite neki od predloga:

Ispričajte kako vi posmatrate datu situaciju, objasnite šta se dešava i razriješite bar za trenutak konfuziju koju dijete stvara ukoliko mu se niko po tom pitanju ne obrati. Uključivanje ovog tipa doprinosi djetetovom samopouzdanju: dijete je dio grupe koja komunicira.

Pričajte djeci dok obavljate svakodnevne poslove. Obrazlažite kako se popravlja ili pravi nešto, kako se koriste predmeti oko vas i šta treba činiti u okolnostima koje mogu da nastupe. To je korisno iz više razloga: razvija se razumijevanje uzročno-posledičnih veza, proširuje rječnik i usvaja aktivno slušanje kao bitan aspekt komunikacije. Pritom, odvija se proces učenja o sebi i svijetu.

Odgovarajte na dječija pitanja. To je od neprocjenjivog značaja. Dječija pitanja nisu glupa ni besmislena i ne postavljaju se sa ciljem da dovedu roditelja do iznemoglosti i frustracije. Djeca nemaju takve namjere, samo žele da saznaju zašto tramvaj tako funkcioniše, zašto ljudi trepću i kako to da se bara zaledila. Imajte strpljenja, vrijedi.

Razgovarajte i sa bebama. Koliko god da je dijete malo, pričajte kao da razumije svaku riječ. Ljudski glas je neophodan već u prvim danima jer bebe vrlo rano stvaraju vezu između glasa i lica, glasa i koraka osobe i na taj način stvaraju prve sisteme prepoznavanja.

Iako je potpuno razumljivo da vam nije uvijek do razgovora, odgovaranja na stotine dječijih pitanja i ponovnog pričanja priča sa izmišljenim likovima, činite to koliko god možete. Važno je. Veoma je važno. Pored svega iznijetog, a u skladu sa viđenjem jedne majke da „dijete ne treba da se muči pri oblačenju i pakovanju za vrtić kad su već roditelji tu da priskoče u pomoć“, nije na odmet istaći još jedan savjet. Stručnjaci ponavljaju da je jedno pružiti djetetu pomoć, a sasvim drugo izvršavati radnje umjesto djeteta. Zato treba podvući:

Pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti djeca treba da se osamostale. U tome će uspeti jedino ako i date šansu da se u tome oprobaju. To se neće desiti ako činite radnje umjesto njih.

U igri pružite pomoć i podršku onoliko koliko dijete traži. Ne dodajte igračke, ne namećite tok igre i ne organizujte redosljed igara. Djetetova pažnja i rezonovanje će postepeno bivati na višem nivou ukoliko to radi samostalno.

Tokom kreiranja i izrade nekog produkta dijete je u prvom planu, ne roditelj. Izuzetno je važno da dijete vidi i doživi šta je napravilo, da to komentariše i da se pohvali. Ostavljanjem mogućnosti za inicijativu, činite da dijete da bude ponosno na sebe.

U situacijama kada dijete traži pomoć, budite malo i obazrivi. Nemojte je pružati uvijek, već procijenite da li je ono što dijete zahtijeva u skladu sa njegovim sposobnostima, uzrastom i prethodnim iskustvom. Ponekad je lakše i brže uraditi nešto umjesto djeteta (baš kada su u pitanju hranjenje, samoposluživanje, higijena tijela i prostora), ali ulog će se višestruko isplatiti.

Od edukacije do bezbrižnosti

Ovo su samo neke od grešaka roditelja, kao i mogući načini djelovanja i preporuke za potencijalno prevazilaženje. Opisane slikovite situacije su važne zbog kritičkog sagledavanja sopstvenih strategija u vaspitavanju, kao i zbog pronalaženja zabluda čije rasvjetljavanje pomaže da se u narednoj, sličnoj ili čak istoj, situaciji reaguje efikasnije. Sa druge strane, važne su i da bi se omogućilo pronalaženje potvrde za svoje ispravne postupke sprovedene sa djecom. Podučavati roditelje na ovaj način je od izuzetnog značaja i ponekad je jedini put kako bi se ostvario zajednički cilj, a to je razvoj djeteta na svim nivoima.

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply