PIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Komunikacija je fantastičan alat za pokretanje misaonih procesa!

Malom promjenom u formulisanju rečenica i pitanja, možemo da pokrenemo lavinu ideja u dječjim glavicama…

Kao i mnoge druge stvari u životu, tako i način na koji razgovaramo sa djecom može da upadne u kolosjek i naviku. Ako se za neke zadatke djeci stalno govori na isti način može se desiti da što više puta ponovimo to manje rezultata imamo. Sigurno ste više puta čuli da ako hoćemo drugačiji rezultat u vezi sa nečim treba da promijenimo način na koji smo do tada radili.

Pa, hajde da promijenimo način na koji pričamo sa djecom i aktiviramo točkiće!

SVAKO PITANJE POČINJETE SA – ZAŠTO?

Navikli ste da sva pitanja upućena djetetu počinju sa „zašto“ – Zašto si to uradio? Zašto to već jednom ne uradiš? Zašto se tako ponašaš? Zašto ne skloniš igračke kad ti sto puta kažem? Zašto uvijek kasniš? Zašto ne pojedeš sve iz tanjira?… Treba da znate da se tzv. „zašto“ pitanja (posebno ako idu u nizu) doživljavaju kao napad, jer osoba, u ovom slučaju dijete, stalno mora da traži opravdanja za neko ponašanje. To praktično znači da će mu sva pažnja biti usmjerena na „napad i odbranu“, tako da ne možemo da očekujemo da će se točkići pokrenuti i da će dijete misliti svojom glavom, o motivaciji i kreativnosti da ne pričamo!

Sad se sigurno pitate kako ćete saznati to što vas zanima ako ne pitate – Zašto?

Probajte da počnete pitanje sa „kako, kada ili šta“ – Šta te sprječava da počneš da radiš domaći? Kako bi ti ovo riješio? Kako bi se ti osjećala da ja stalno kasnim? Šta je po tebi bolje da prvo uradiš – da spremiš sobu ili da uradiš domaći? Kada planiraš da počneš da se spremaš? Kako možeš da mi pomogneš oko ručka?

Kada počnete da postavljate ovakva pitanja vidjećete kako dijete počinje da razmišlja. Dajte mu prostor, tj. vreme da da odgovor. I naravno (po)slušajte ga! Ovakvom komunikacijom mi djetetu dajemo mogućnost da izrazi svoje mišljenje, ne sputavamo ga u davanju predloga i rješenja. I što je najvažnije motivišemo ga i ujedno mu ukazujemo povjerenje da nešto može samo da riješi. Nema veze ako vam se učini da je to što je dijete reklo ili predložilo neizvodljivo, ono će naći način da to sprovede u djelo kada je motivisano.

Nedavno mi je jedan tata na seminaru o komunikaciji, nakon što je njegov sin uradio nešto za šta je on procijenio da je nemoguće, rekao – Ko sam ja da stajem na put njegovim idejama!? Bio je iskreno iznenađen šta sve njegov sin može da smisli i uradi kada ga podstakne pravim pitanjima i da mu dovoljno vremena.

GOVORITE – AKO…, ONDA…

Ovo praktično znači da je dijete uslovljeno da nešto uradi – Ako uradiš domaći onda ćemo ići u park. Ako se ne smiriš nećeš dobiti sladoled. Ako budeš dobar dobićeš…

Kada je uslovljavanje u pitanju postoje dva puta – prvi je da zbog radnje koja slijedi dijete radi to nešto što očekujemo, a drugi je otpor.

Šta to znači?

U prvom slučaju stalno ćemo morati da imamo „keca u rukavu“, uloge koje ćemo povećavati, tačnije šargarepu na štapu i da bukvalno mamimo dijete da nešto uradi. Još veći problem nastaje kada se na ovakav način razgovara o svakodnevnim situacijama – oblačenju, hranjenju, sklanjanju igračaka, kupanju, pranju zubića… Sa druge strane kada je dijete u otporu ono tada razmišlja kako da izbjegne to nešto, a ne kako da ga uradi. U oba slučaja izostaje unutrašnja motivacija, ona pokretačka želja da dijete nešto uradi i ima osjećaj ličnog postignuća.

Kada govorimo rečenice „ako, onda“, iza toga je pretpostavka da se to i ne mora uraditi. Jer šta će se desiti ako dijete ne uradi? Ostaće bez nečega? Ili ipak neće? Ovo je igra u kojoj su uglavnom roditelji „gubitnici“ jer na kraju ipak popuste, najčešće jer nemaju izbora kada na primjer ujutru žure na posao, a dijete se nije obuklo za vrtić ili školu. Onda sva obećanja i/ili prijetnje padaju u vodu. Naravno da ćete djetetu dati sladoled, da ćete ga odvesti u park, kupiti mu nešto…

Da ne biste sebe više stavljali u zamku, a dijete pogrešno motivisali uslovljavanjem (to je spoljašnja motivacija koja je kratkog daha), jednostavno prestanite da koristite ovaj model.

Kako?

Koristite reč „kada“ – Kada uradiš domaći ići ćemo napolje. Kada spremiš sobu imaćeš vremena za igru. Kada mi pomogneš oko pospremanja stola ješćemo sladoled i čitati knjigu…

Primjećujete da riječ „kada“ usmjerava pažnju ka izvršenju radnje, tj. ne dovodi u pitanje da li će dijete nešto uraditi već stoji pretpostavka da će se to svakako obaviti i poslije toga nešto drugo slijedi. Ovdje nema uslovljavanja jer se navode činjenice – kada se nešto uradi, uslijediće nova radnja. Kada nema uslovljavanja nema ni otpora ni lošeg osjećaja u vezi sa radnjom koja treba da se obavi.

NARAVNO, NAPOMINJEM DA TO ŠTO KAŽETE DA ĆE USLIJEDITI I URADITE!

I u ovom tekstu naglašavam da sve promjene koje očekujemo od naše djece moraju da krenu od nas. Mi treba da promijenimo naše navike u razgovorima, a svaka promjena zahtijeva i vreme za vježbu. Preporučujem da uvijek prvo probate samo sa jednom i da je primjenjujete najmanje desetak dana, da pratite kako dijete reaguje i kako se vi osjećate. Kada u procesu vježbanja „pogriješite“, samo se ispravite i recite na nov način.

Strpljenje je ključ, a rezultati će vas iznenaditi!