Više ne mislim da je život dobar. Ali mislim da može da bude opet, jednog dana

PIŠE: Aida Ramusović, Pomoć za Selenu

Postoje trenuci u životu zbog kojih pomislite da je dobro što ste se rodili: prvi poljubac i prvo zaljubljivanje, pa onda i pravo zaljubljivanje, prva diploma, zagrljaji nekoliko dobrih prijatelja u pravom trenutku, rođenje djeteta. Vjerujem da svako od nas nosi ove momente duboko u srcu, zaključane kao mali podsjetnik da je život dobar.

I postoje momenti kada ne pomislite, nego zaista, duboko osjetite da je bolje da niste živi, da ne postojite i da vas jednostavno nema. Vjerujem da je svako od nas iskusio i takve momente. Težak je bio za mene momenat kada mi je tata umro, teško mi je bilo i kada je moj muž prvi put zaplakao, teško mi je bilo kada su mi blizankinje, tek rođene mrvice završile na neonatologiji dva mjeseca. Teško je bilo i kada su mi sestru udarila kola, i zaista je ponekad teško što je moja majka u lošem zdravstvenom stanju.

Ipak, ne postoji ništa, ali ništa što može da bude toliko teško kao kad vam doktor kaže da vaše dijete, vaša predivna, pametna, plavooka, vesela, mudra djevojčica ima rak. Ne postoji ništa gore nego kad vam doktor kaže da su šanse za izlječenje male.

 

Sjećam se jasno svakog trenutka koji je bio težak za mene i koji mi se jednako duboko urezao u srcu kao i oni lijepi momenti. Ali, ničega se ne sjećam od trenutka kada je Selena dobila zvaničnu dijagnozu. Moj mozak, moje tijelo, ruke, oči, moj život nemaju snage da prime toliko tešku vijest.

Neuroblastoma, četvrti stepen, dakle maligni kancer, vrlo rijedak i težak za liječenje naselio je stomak moje djevojčice. Ona već teško hoda, redovno je boli stomak i kopni, kao neki mali, plavi cvijet koji živi bez sunca. Naše sve nam nestaje pred očima, širi se to crnilo po tijelu, i jedini lijek je zapravo otrov- najteža vrsta hemoterapije koja prvo treba da smanji taj monstruozno veliki rak, pa onda operacije, nove hemoterapije. U najboljem slučaju, pred nama je teška terapija duga najmanje godinu i po.

Pomažu mi po malo oni dobri momenti zaključani u srcu sa početka moje priče, ali ne puno. Pomaže i Nika, Selenina sestra i njeno totalno neznanje o dubini ludila u kojem smo se našli. Pomaže ponekad, za sada rijetko, nada da ce Selena uspjeti da bude van loše statistike, da će se njeno malo tijelo izboriti sa terapijom koju ni jedno dijete ne zaslužuje. I pomažu mi toliki dobri ljudi koje smo nenadano sreli na početku ovog našeg puta, njihova dobrota i volja da pomognu.

Više ne mislim da je život dobar. Ali mislim da može da bude opet, jednog dana.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Prije godinu dana saznala sam da moje dijete ima ozbiljan problem. Zivot mi se u sekundu pretvorio u pakao. Cetiri mjeseca sam cekala odgovor doktora koja je dijagnoza. Kome god bi se obratila samo bi cutali i govorili da treba da procitaju knjige. Dobila sam nervni slom od njih.
    Sami Gospod mi je dijete spasio.
    Govorila sam sebi da se sve s razlogom desava u zivotu i da nam Gospod kroz nas problem ukazuje na neki list koji u zivotu treba da okrenemo.
    Otisli smo u Beograd i noc pred operaciju probudila sam se u 3 sata poponoci i ugledala svog djecaka (9 god.) kako se moli i krsti.
    Gledala sam ga u soku i pustila da zavrsi. To je nesto najdirljivije sto sam vidjela u svom zivotu.
    Vratili smo se prije dva dana. Zahvaljujem Gospodu, Sv. Vasiliju i Sv. Savi sto su bili uz nas u svakom trenutku nase borbe.

  2. zar nije obaveza drzave da posalje ovo dijete na lijecenje?danas se oglasilo Ministarstvo zdravlja i porucilo da nema potrebe da se sakuplja sms pomoc,vec da je to nadleznost institucija sistema.Svako malo,neko moli za pomoc,zasto onda postoji drzaca,socijalna sluzba,zdravstveni sistem???

Leave a Reply