PIŠE: Tatjana Kuljača
Početak godine je poseban. Ne samo zbog svjetlucavih iskrica svuda unaokolo i darivanja koje smješta osmijeh na lice i stvara iskre u očima najmlađih. Kraj jedne godine uliva nadu da će naredna biti bolja nego prethodna i da će nam krenuti na svim planovima. Da se ne lažemo, kada djeca uđu u nečiji život ona postaju prioritet koji sa sobom povlači povećane troškove za raznorazne potrepštine. Ako imate “prosječnu” platu rijetko ćete svoje želje primijetiti kako se guraju da dospiju do cilja, jer su naše male ljubavi uvijek brže. Kod mene je tako zadnjih pet godina. Shvatila sam, u neko doba, da sam čak i prestala razmišljati o sopstvenim potrebama jer sam istrenirana da mi bilo šta mimo neophodnog ne treba.
Nisam maštala o onoj čupavoj, srebrnkastoj bluzi koju bih obukla u specijalnim prilikama. Već odavno ne učestvujem u njima. Izbjegavam ih nesvjesno uz opravdanje da moram biti kod kuće i paziti djecu. Što je donekle opravdan razlog. A od nekog momenta je samo izgovor, jer mi je tako lakše. Ne remetim red i raspored na koji sam navikla.
Nisam se vidjela ni na putovanju. Onom na koje bih krenula sa koferom u slučajno odabranom pravcu. I ne bih razmišljala gdje ću odsjesti, šta jesti, ni da li ću jednu noć provesti pod zvjezdanim nebom. Suprug i ja sami, bez djece.
Rodivši još jedno dijete gužva na broju 1 mojih prioriteta se udvostručila. A ja sam, kao i svako ko je shvatio da mu lakše pada kada ide linijom manjeg otpora, odustala od svojih želja i odložila ih do daljnjeg. Ovaj period u kojem sam uredno pravila listu želja je postao opterećenje. Nije mi više činilo zadovoljstvo maštati o nečemu od čega sam odustala.
Svijest o tome da sam kumovala stagnaciji u mom životu postala je jasna kao pjesma ptice rugalice koja se krilima pridržavala za stomak vrištala od smijeha. A ja joj nisam imala čime začepiti kljun.
Kako nikako nisam tip koji se spuštenih ramena miri sa sudbinom, namjerila sam se da ispreturam život. Baš kao stvari u sobi kad želim da pokrenem dobru energiju u kući. Nije se lako otkačiti od negativnog toka misli kad ne vidiš kraj nekom lošem nizu. Kad sam dosegla ono dno bunara iz kog sam vidjela otvor kao malu svijetlu tačku nešto u meni se promijenilo. Pukla je sigurna luka nemoći kao ljuska jajeta kad je probije mali kljun iznutra.
A onda sam se osmjehnula. Nisam imala kud drugo i navukla sam osmijeh na lice. Prizvala sam u sjećanje najdirljiviji moment u životu. Onaj koji je ispunio ljubavlju cijelo moje biće. I rekla sam hvala…
Hvala na svemu što imam… Što grlim i ljubim po cijeli dan. Hvala na toplim ručicama koje me grle, osmjesima koji tope i najdeblje sante leda. Hvala…
Na divnom suprugu koji mi je u svemu podrška. Na poslu u kojem plivam kao riba u vodi i plaćena sam za to što radim. Hvala…
Na tome što sam ostvarila svoj san. Hvala…
Što putujem gdje god mi se prohtije. Hvala…
Duša je prodisala. Podigla je grudni koš i pustila vazduh da ispuni i najsitnije ćelije organizma. Čak i one koje su gotovo prestale disati. Sreća je provirila stidljivo svoju njuškicu, a onda me zaskočila. Prigrlila sam je i više je nisam puštala. Iz večeri u večer sam sve laganije prizivala osjećaj ljepote, ljubavi i čiste sreće.
U momentu kada sam se počela zahvaljivati imala sam samo ono prvo sa spiska. Ostalo je došlo u narednih godinu dana. S pravom mi je pripadalo sve ono što je bilo blisko duši od onog momenta kada sam dopustila divnim stvarima da uđu u moj život.
Probaj. Ove Nove godine ne pravi listu želja za kojima ćeš žudjeti i čije neispunjenje će ti unijeti samo nezadovoljstvo i nepovjerenje u zakon po kojem bivstvuju sva živa bića na planeti. Napravi listu zahvalnosti i na nju stavi sve ono na čemu si zahvalna. I ono što nemaš, a žarko želiš. Na ovim drugim stvarima se zahvaljuj još snažnije. Daće ti osjećaj kao da sve te divne stvari i situacije već imaš i proživljavaš.
Preberi svoje misli i poguraj se s vremena na vrijeme na prvo mjesto na listi prioriteta. Dobar je osjećaj kada se prisjetiš da si samoj sebi važna jednako kao i drugima. Budi drugima primjer kako se ne odustaje od stvari zbog kojih treperiš i koje ti vraćaju rumenilo na obraze. Sreća je zarazna, baš kao i tuga. Odaberi onu koja više prija tvojoj duši. Osmijeh je najbolji početak.
