Dijete ne možemo razmaziti niti ga kažnjavanjem naučiti važnim lekcijama

„Ah ta današnja djeca i današnje generacije, u „moje vrijeme“ to nije bilo tako, djeca su više poštovala starije, više su se igrali, bili sretniji i zadovoljniji. Danas sjede pred računarima, tabletima, vise na društvenim mrežama umjesto da se druže napolju sa svojim vršnjacima“. To su rečenice koje je svaki roditelj čuo ko zna koliko puta. Ali da li je baš tako? Da li današnja djeca žive lošije i nekvalitetnije od nekih ranijih generacija u intervju za Buku otkriva prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, direktorica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba koja se već trideset godina svoje karijere bavi djecom.

Kakvo je djetinjstvo naše djece danas?

Djetinjstvo je posebno dinamičan i važan period u našim životima. U djetinjstvu učimo sve o svijetu koji nas okružuje, odnosima s ljudima i nama samima. Biti dijete u savremenom društvu u nekim aspektima je isto kao ranije, a u nekim aspektima bitno je drugačije. Ono što ostaje isto dječje su potrebe za ljubavlju, sigurnošću, strukturom, vodstvom, uvažavanjem, povjerenjem, igrom, istraživanjem – djeca se rađaju jednaka kao u prošlim generacijama. Ono što se promijenilo je društvo, tehnologija, odnosno okolina u cjelini i jasno je da te promjene utiču i na dječji razvoj.

Često čujem kritike starijih generacija na „današnju djecu“ ili „današnje porodice“. Istina je da nas savremeni način života ponekad usmjerava prema karijeri i brojnim aktivnostima i time imamo manje vremena potpune posvećenosti porodičnom životu i djeci. Istina je da se djeca mogu manje slobodno igrati na ulici nego prije, da su često pred malim ekranima, manje aktivna nego što su to bile njihove bake i djedovi. Istina je da su djeca više nego ranije opterećena akademskim postignućima i brojnim izvannastavnim aktivnostima. Međutim, isto tako je istina da se dječja prava unaprjeđuju i poštuju više nego ikad prije. Istina je da je društvo više senzibilizisano na problematiku zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja djece, da se više uvažava dječji glas i gleda se najbolji interes djeteta predanije nego ranije. I u tom području postoji još veliki prostor za napredak, ali današnje društvo već sada čini puno za djecu. To je smjer u kojem treba nastaviti.

Svako dijete je pojedinac za sebe, kao što je i svaka porodica. Teško je govoriti o djetinjstvu sve današnje djece. S jedne strane je lakše, s druge strane je teže biti dijete i roditelj u savremenom društvu. Međutim, mladi nam vraćaju ono što im nudimo i uz adekvatno vaspitanje i brigu današnja djeca mogu imati jednako sretno i bezbrižno djetinjstvo kao djeca nekih prošlih vremena.

Jesmo li nekad bili pametniji kada je riječ o djeci i njihovom vaspitanju?

Nekad smo imali drugačije vaspitne metode i poglede na djecu. Savremena shvatanja odgajanja i djetinjstva zasnivaju se na naučnim istraživanjima i kliničkoj praksi. Vjerujem da ćemo napredovanjem struke biti sve „pametniji“ jer ćemo imati više znanja i iskustva. Međutim, postoji razlika između onoga što kao psiholozi znamo i onoga što kao društvo činimo. Mnogi ljudi nisu upoznati sa savremenim spoznajama u području dječjeg razvoja i vaspitanja. Odgovornost stručnjaka koji se bave djecom je edukovati širu javnost u tom području.

Osim samog znanja, važna je i motivacija da to znanje primijenimo u svakodnevnom životu. Na primjer, opše je poznato da je pušenje štetno za zdravlje, a ljudi i dalje puše. Isto možemo primijeniti na vaspitna pitanja. Postoje odrasli koji su čuli da je loše fizički kažnjavati djecu, ali iz nekog razloga nisu motivisani da promijene svoje ponašanje. Odgovornost stručnjaka je u takvim situacijama zaštititi dijete, sankcionisati počinioce ali i naučiti roditelje zašto je fizičko kažnjavanje štetno, ponuditi im alternativne postupke i pratiti njihov napredak.

Sve nakupljeno znanje o vaspitanju djece nije posebno vrijedno ako živi samo kao slovo na papiru naučnih radova. Vjerujem da smo danas pametniji nego ikad prije, ali tu pamet treba adekvatno koristiti u najboljem interesu djece.

Zastarjele metode odgajanja ipak još koristimo, kako ih savladati?

Nekad se vjerovalo da je u redu ili čak poželjno kažnjavati djecu udaranjem, šibanjem, vikanjem, vrijeđanjem i slično. Međutim, ta vremena su daleko iza nas, isto kao što bi trebala ostati takva ponašanja. Teško mi je govoriti da su to bili vaspitni postupci, s obzirom na to da ih danas smatramo neadekvatnim postupanjem prema djeci, a u nekim slučajevima zlostavljanjem. Možemo prihvatiti da su ljudi radili najbolje što su znali, što nije opravdanje, ali je objašnjenje nekih postupaka.

Nažalost, i danas brojna djeca doživljavaju zlostavljajuća ponašanja od strane svojih primarnih staratelja. Prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba (2006), gotovo trećina djece u Hrvatskoj doživjela je elemente fizičkog zlostavljanja u porodici, a gotovo polovina doživjela je elemente emocionalnog zlostavljanja. To su poražavajući podaci i trebamo se na razini društva i zajednice zapitati što možemo promijeniti. Kao što sam već spomenula, znanje o štetnosti takvih postupaka imamo, znanje o tome što se može drugačije takođe imamo i sada ga treba prevesti u praktični život.

Na tom putu jako nam je važna zakonska regulativa, edukacija šire javnosti, podrška djeci i porodicama od strane institucija i nevladinih organizacija i postavljanje nulte tolerancije na nasilje u svakom segmentu društva.

Sve češće smo svjedoci situacija na ulici ili prodavnici kada roditelji pokušavaju umiriti rasplakano dijete tako što mu nešto kupuju  ili daju mobilni telefon ili tablet  da ga smire. O čemu se tu zapravo radi, razmaženoj djeci ili je u pitanju nešto drugo?

Lako je prebaciti odgovornost na dijete i nazvati ga razmaženim. Međutim, zapitajmo se kako je dijete usvojilo takve navike i ponašanja. Odgovor leži u djetetovoj okolini, odnosno načinima reagovanja odraslih na dječje želje, potrebe i osjećanja. Na primjer, djeci u kupovini može biti dosadno, naporno, mogu se prepasti velikog broja ljudi, mogu poželjeti neku predivno upakovanu igračku ili slatkiš, mogu osjetiti naglu potrebu da odu u toalet, mogu biti pospana, može im nedostajati nedijeljena pažnja roditelja koji u tom trenutku traži omekšivač za veš… Razlozi zašto se djeca rasplaču u prodavnicama su brojni, ali razlog sigurno nije u tome što je dijete po prirodi razmaženo.

U tom trenutku roditelji mogu osjećati stid, nelagodnost i ljutnju na svoje dijete koje „pravi probleme“ na javnom mjestu. Kako bi umanjili sopstvenu nelagodnost, skloni su da udovolje djetetovim zahtjevima, samo kako bi se ono smirilo i kako bi atmosfera opet bila prividno ugodna. Takva potreba roditelja sasvim je prirodna i razumljiva, međutim u interesu djeteta i njihovog odnosa je izdržati i pokušati reagovati drugačije.

Kako postaviti granice?

Teško je govoriti o postavljanju granica u jednoj izolovanoj situaciji jer se odnos roditelja i djeteta gradi na svakodnevnom nivou. Roditelj koji poznaje svoje dijete u većini situacija može procijeniti hoće li dijete izdržati za njega potencijalno tešku situaciju. Na primjer, dijete od dvije godine koje ima poteškoća s održavanjem pažnje i mirovanjem, sigurno nije mudro voditi u višesatnu novogodišnju kupovinu poklona. Takve situacije bolje je izbjeći jer se pred dijete unaprijed postavlja očekivanje kojemu nije doraslo i koje neće moći ostvariti, što može frustrirati i roditelja, i samo dijete. Dalje, roditelj koji poznaje svoje dijete u većini situacija može pretpostaviti djetetovu trenutnu potrebu ili je saznati od djeteta. Ako dijete želi čokoladu i zbog toga plače u prodavnici, njegova stvarna potreba može proizlaziti iz gladi, umora, osjećanja napetosti, osjećanja trenutne zanemarenosti i tako dalje. Roditelj može čučnuti pored djeteta, nježno i čvrsto ga uhvatiti za ruke, pogledati ga u oči i razgovarati s njim o tome. Van akutne situacije u kojoj dijete plače u prodavnici, dobro je komunicirati o tome zašto se ide u prodavnicu, koliko će to trajati, koja ponašanja se očekuju, koja ponašanja nisu poželjna, što dijete može kupiti, koje su posljedice poželjnog, a koje nepoželjnog ponašanja i tako dalje. Važno je biti iskren, uporan i dosljedan u održavanju ovakvih dogovora kako bi dijete steklo osjećaj strukture, granica, povjerenja i sigurnog vođstva odraslih.

Svakako je bitno pohvaliti dijete za adekvatno ponašanje. Često počnemo uzimati zdravo za gotovo kad je dijete „dobro“ i smatramo da se to podrazumijeva, a pažnju poklanjamo nepoželjnim ponašanjima. Pažnja roditelja djeci je najbolja nagrada, makar ta pažnja bila negativna. Ako naučimo djecu da dobiju pažnju kad su se potrudila i kad su se lijepo ponašala, ona će nastojati zadovoljiti svoje roditelje i neće imati toliku potrebu privlačiti pažnju u negativnom kontekstu. Ako roditelji znaju da je, na primjer, tablet djetetu jako zabavan i bitan, mogu ga koristiti kao nagradu, a ne kao način umirivanja djeteta koje plače. Na taj način dijete uči da se lijepe stvari zasluže lijepim ponašanjem i prirodno  ima potrebu tako se ponašati umjesto na način opisan u vašem primjeru.

Dosta često čujemo roditelje koji su preosjetljivi kada je riječ o dječjim igrama, od onoga nemoj pasti do nemoj skakati. Je li to dobro za razvoj djeteta?

Napredovanjem u motoričkom smislu, dakle kad se počne samostalno kretati, dijete prema normalnome razvojnom procesu ima sve jaču znatiželju i želju za istraživanjem okoline. Prirodno je da su roditelji zabrinuti za sigurnost djeteta i da ga nastoje zaštititi. Međutim, postoje brojni načini kako se to može učiniti. Na primjer, danas se može naći puno praktičnih savjeta i relativno povoljnih rješenja kako učiniti stan ili kuću sigurnima za bebu. Možemo pažljivije birati mjesta koja posjećujemo s djetetom. Ako dijete voli da provlačiručice kroz ogradu na terasi, odaberemo restoran u kojem nema takve ograde ili sjednemo unutra. Ako se djetetu stalno odvezuju vezice i onda pada preko njih, možemo mu kupiti patike na čičak. Ovo važi za malu djecu, do otprilike tri godine starosti. Ona nemaju dovoljnu kognitivnu zrelost za povezivanje uzroka i posljedica nekog ponašanja. Tako malo dijete ne možemo nikako razmaziti niti ga kažnjavanjem naučiti važnim lekcijama. Dijete je po prirodi razigrano i znatiželjno, a roditeljski strah, udarci, vikanje ili kazne za istraživanje doživljava jako ozbiljno. Usvaja poruku da ono nije vrijedno ni sposobno, da je svijet opasno mjesto i da je normalno da mu oni koji ga vole nanose bol.

Da li je lakše postići dogovor sa starijom djecom?

Sa starijom djecom lakše je dogovoriti neka pravila ponašanja i posljedice ponašanja. Važno je da je djetetu jasno što od njega očekujemo i da mu ponudimo zabavne aktivnosti kojima se smije baviti. Ako dijete dovedemo u park i ne dozvoljavamo mu da se igra na toboganu, ljuljaškama, klackalicama ni u pješčaniku zbog straha od povreda ili zaraze, što će dijete raditi u parku? Biće mu dosadno, postaće razdražljivo i moguće je da će se pobuniti protiv postavljenih pravila. S druge strane, ako dijete ima neki zdravstveni problem zbog kojeg se ne bi trebalo pretjerano da se umara ni znoji, možemo ga nježno odvesti iz dijela parka na kojem se djeca igraju hvatanja i ponuditi mu pješčanik ili tobogan. Dijete tada neće biti zbunjeno i pokazaće sklonost prihvatanju nove aktivnosti.

Kada se obraćamo djetetu želeći ga na nešto upozoriti, dobro je to napraviti na određeni način. Umjesto uznemirene majke koja preko parka viče: „Brzo prestani s tim, pašćeš!“, dijete je sklonije poslušati majku koja mirno i sigurno kaže: „Sada ćemo prestati  s tim jer bi mogao pasti. Umjesto toga idemo da radimo nešto drugo što je jako zabavno i svidjeće ti se“. Uz to će se osjećati sigurnije u svijetu oko sebe i naučiće se oprezu bez pretjeranog straha koji bi ga mogao paralizovati. Ako dijete sigurno i slobodno istražuje okolinu, a svako malo dolazi kod nas da bi vam pokazalo što je novo otkrilo ili da bi vam postavilo neko pitanje, znajte da ste na dobrom putu.

Osjetljivi smo i kada govorimo o ishrani djeteta, sve je nekako pod budnim okom roditelja. Zašto?

Roditelji vole svoju djecu i žele najbolje za njih. Usuđujem se reći da smo bombardovani raznim savjetima o tome kako treba živjeti, između ostalog i kako treba hraniti djecu. Čula sam od puno majki da se osjećaju kao loše majke kada čuju svoje prijateljice ili kolegice koje djeci prave samo biološki uzgojenu hranu, koje vagaju svaki gram kako bi dijete imalo uravnoteženu ishranu i prate tačna uputstva kada dijete treba da doji, kada mu dati užinu, kada večeru i tako dalje. Naravno da je pravilna ishrana važna, ali u svemu treba imati mjeru. I djeci se u nekim prilikama može priuštiti nezdravi obrok u kojem uživaju.

Dijete najbolje osjeća svoje potrebe. Roditelj najbolje osjeća svoje dijete. Osim u slučaju nekog medicinskog problema, što je važno provjeriti ako roditelji primjećuju zabrinjavajuće znakove, dijete će znati kada je gladno i sigurno neće umrijeti od gladi. Novorođenče će plakati kada traži mlijeko i dobro je poštovati njegov ritam, a ne buditi bebu jer smo pročitali u nekom priručniku da ju treba podojiti tačno svaka tri sata. Na taj način roditelj prati dijete i ostavlja ga s porukom da je sposobno za samostalnu regulaciju svojih potreba i osjećanja.

Kasnije u životu djeteta njegova ishrana najviše će zavisiti od ishrane bliskih odraslih figura u porodici. Ako cijela porodica jede grašak, ješće ga i dijete. Nekad će iskazivati nevoljnost, ali dosljednost i sigurnost cijele porodice presudna je u takvim trenutima. Problem se događa kada tražimo od djece da se zdravo hrane dok roditelji jedu nezdravu hranu i slatkiše, što je djetetu takođe primamljivije. Kao i svako drugo ponašanje, pravilna ishrana se uči, a djeca najbolje uče opažanjem sebi važnih odraslih osoba (uglavnom roditelja). Neka dijete zajedon sa roditeljima priprema hranu koju ne voli i ukrašavaju je na zanimljive načine. Svako dijete voli igru i kroz nju se može postići puno više nego kroz naređenja. Na taj način djeca će zapravo usvojiti zdrave navike, umjesto da jedu zdravo kad im neko naredi, a prvom prilikom kad su bez nadzora uzeće nezdravu hranup.

Da li se sve to dešava i zato što je u cijelom regionu evidentan drastičan pad društvene brige za djecu?

Ne bih rekla da ne brinemo o djeci, ali vezano za prethodna pitanja, kao da brinemo o površnijim stvarima kad su djeca u pitanju. Lakše je brinuti da se dijete ne povrijedi na igralištu ili koliko je prokulica pojelo, nego o njegovom emocionalnom svijetu, doživljaju sebe i svijeta. Roditelji su često preplavljeni svojim poslovima, finansijskim problemima, brigom o svojim roditeljima i tako dalje, da se ne stižu posvetiti djeci onoliko koliko bi željeli.

Istraživanja pokazuju da nije presudno apsolutno vrijeme koje roditelji provedu s djecom, nego kvalitet i dosljednost provedenog vremena. Savjetovala bih svim roditeljima da izdvoje barem pola sata dnevno za kvalitetnu igru i druženje sa svojom djecom, u što ne možemo ubrojiti učenje, pisanje zadataka, kupovinu i slično. U tom vremenu roditelji bi trebalo da budu potpuno posvećeni djetetu, slušaju ga, razgovarati, pokazuju mu ljubav, nježnost i uživanje u njegovom društvu. Neke egzistencijalne stvari svakako su važne, ali ni roditelji ni djeca jednog dana neće pamtiti je li suđe bilo oprano svaki dan, a ovakve uspomene obogatiće njihov svijet zauvijek.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply