PIŠE: Aleksandra Birta, psihološkinja

On spava. Toliko sam čekala da se to napokon desi. Puno je stvari koje treba da uradim: ručak, moja najnovija serija, trbušnjaci, društvene mreže.

Prošlo je već 20 minuta, evo mene još uvijek ležim pored njega. Gledam ga i razmišljam o svemu što sam naučila od tog malog zvrka, о svemu važnom što sam kao majka ja njega naučila i o tome kako je to sve zajedno iz korjena izmijenilo moj život. Kroz glavu mi prolazi ona rečenica koju mnoge mame tako često ponavljaju:

„Ponovo sam se rodila sa djetetom!“

Jesam. Njegovim dolaskom na svijet rodila se jedna moja nova uloga koja je zasjenila sve ostale i krenula da zrači tom svojom novopronađenom snagom i važnošću. Međutim, iako su sve druge uloge podređene toj roditeljskoj, one i dalje nastavljaju da postoje i ja ne želim potpuno da ih izbrišem. Ja sam i dalje žena, ja sam supruga, drugarica, ćerka, sestra.

Roditeljstvo ne treba da postane jedina svrha života. Roditeljstvo je najvažniji, ali ne i jedini smisao života i ono u stvari oplemenjuje sve druge životne oblasti jedne osobe.

Roditeljstvo me je obogatilo.

Roditeljstvo me je pročistilo.

Ali ono me je i naučilo kako da na najbolji način kombinujem sve svoje važne životne uloge i kako da iz dana u dan izrastam u snažniju osobu, koja brine o svojim najbližima, ali i o sebi.

Ovo su lekcije iz roditeljstva koje ja primjenjujem u svakodnevnom životu, i tako ga činim privlačnijim mjestom za življenje. Za sebe i svoje najbliže.

Dajmo i vratiće nam se stostruko.

Svi težimo da budemo voljeni, da dobijamo pažnju i lijepe gestove od drugih. Međutim, tek kad postanemo roditelji shvatimo šta zaista znači bezuslovna ljubav. Kada daješ da bi dao i da bi drugo biće učinio srećnim, ne razmišljajući pritom da li treba i kako treba to da ti uzvrati. A kad te dijete nagradi osmjehom, ili rečenicama „Ja srećan“ ili „Ja voli mamu“,  shvatiš da to sve itekako vrijedi.

Tako bi trebalo da bude i sa drugim ljudima. Mali znak pažnje, toplina ili razumevanje u pravom trenutku nekome može biti dovoljan izvor snage i podrške.

Sreću uvijek možemo pronaći, barem u djeliću onoga što imamo.

Iako jednim dijelom ulogu u našem životu igra sudbina/Marfi ili kako god ga nazvali, vjerujem da veliki dio sreće i mi sami stvaramo. Dok sam bila mlada sreću sam jurila i tražila često na mjestima gdje nije ni postojala.

Ja svoju sreću sada pronalazim svaki dan.

U sebi, u svojoj porodici, u svim malim stvarima koje novi dan donosi. U tome što smo svi zdravi. U momentima kada zajedno uživamo u tišini. U lijepim komentarima i riječima podrške koju dobijem nakon što napišem neki tekst.

Ljepota je u jednostavnosti.

Iako mnogima ovo djeluje samo kao fraza, roditeljstvo te zaista uvjeri u istinitost te tvrdnje. Nisu potrebni filmski izlasci, nezaboravna putovanja ili unaprjeđenja na poslu, da bih rekla da je moj život vrijedan življenja.

Smisao mu daju dani kada je sve išlo po planu i kada nije bilo prevelikih izazova.

Dani kada smo djelovali usklađeno i kada smo uspješno savladali neki skok u razvoju.

Dani kada nas zvrk zarazi svojim osmijehom ili zagrljajem.

Zašto to ne primijeniti i sa ostalim ljudima? Kažu da „su riječi nekad suvišne, ali zagrljaji nisu“. Zašto onda toliko štedimo zagrljaje?

Ja odlučujem da ne čuvam škrto ni njih ni svoje osmjehe. Pa kad mi npr. frizerka kaže da djelujem baš srećno i da vole da me slušaju dok im sve uz osmijeh pričam, učim da kažem sebi: „Današnji dan je bio baš lijep!“

Učimo svaki dan. Dok god smo živi.

Zaboravimo ono: „Ja sam takav i neću se mijenjati!“. Takvo razmišljanje koči. I vas i osobe koje dijele život sa vama. A ako ste roditelj, takav stav će ponajviše kočiti vaše dijete.

Svi saznajemo nešto novo svaki dan. Od starijih i iskusnijih, ali i od onih koji su kalendarski na mlađem uzrastu, ali po čistoti i mudrosti često na mnogo višem stupnju razvoja od nas samih.

Odrasli život sa sobom nosi puno novih zahtjeva i nerijetko učini da se udaljimo od sebe i onoga što za nas predstavlja harmonija. Ako se otvorimo mogućnosti da do poslednjeg dana uvijek možemo nešto novo naučiti, život će nam iznova dobijati smisao i sjaj.

Ne možemo sve sami.

Da, mi najbolje znamo šta je nabolje za naše dijete. Mi najbolje znamo šta je najbolje za nas same, za radno mjesto na kom se nalazimo, u kuhinji u kojoj kuvamo.

Osim kada shvatimo da nekad i nije tako.

Hajde da ponekad delegiramo neke svoje uloge i zaduženja. Saslušajmo, otvorimo se za nove mogućnosti. Priznajmo da s vremena na vrijeme svi osjetimo beznadežnost i da nam tad treba pomoć bližnjih. U roditeljstvu, braku, na poslu. Gdje god.

Ljudi oko nas zato i postoje. Da sa njima podijelimo lijepa osećanja, ali i da im se obratimo za pomoć onda kada nam zapne.

Zapamtite da:

– Niste sami u problemima.

– Ali, isto tako ne možete uvijek i sve sami da riješite.

– Podijelite sa drugima svoje probleme, pitajte, saslušajte!