Misija Jelka 2016.

jelk

PIŠE: Tatjana Kuljača

Subota je. Obećala sam ćerki da ćemo okititi jelku, iako je decembar tek kročio u ovu godinu. Doduše, nije se ni razmahao. Kupujem kanap, čipku, bobice, sitne kuglice da pravimo svijećnjake od tegli kojih imamo toliko da bismo mogli da ih prodajemo. Štaviše, napravićemo svijećnjake svima koje inače darujemo za Novu godinu. Nadam se da neće završiti u smeću čim im okrenemo leđa.

Izvukle smo materijal i tegle i napravile desetak aranžmana za police sa knjigama. Moja curica je bila ponosna na svoja tri aranžmana, a i ja! Ne može se tu primjetiti ko je koju osmislio i ukrasio. Uz silikonski pištolj, perlice, stare male kuglice, pijesak, kamenčiće, šišarke, borove iglice, malo čipke i raznorazne kanape i trske jedna obična tegla može da postane predivan ukras na stolu. A što je najljepše, djeca se mogu uključiti u kreiranje i pravljenje ukrasa.

Kićenje jelke je ritual koji ne preskačem. Zamišljala sam da sam nakon uspavljivanja sina izvukla jelku, pustila božićnu muziku, nasula sebi čašu crvenog vina. I kitim jelku. Uživam. No, po starom dobrom Marfiju, stvari obično ne budu onakve kako ih zamišljamo. Umjesto relaksirane večeri sačekana sam sa pitanjem: ,,Mama, kad ćemo da kitimo jelku?!” I dozom nestrpljivosti sa kojom nisam mogla da se borim. Ćerku sam, svakako, vidjela kako sa mnom kiti jelku i pravi ukrase, ali sam njega zamišljala kako spava kao top.

Kakvo crno čekanje! Pojela sam pitu od prethodne večeri kako bih zadovoljila raspjevani želudac i kad sam raskrčila sto i igračke momentalno sam protjerana u ostavu. Da se od tamo ne vraćam praznih ruku. Dovukoh tri paketa ukrasa i radovi započeše. Priključi nam se još jedan par ruku. Svi šire grane i svi nestrpljivi da počnu sa kačenjem ukrasa.

Najsrećniji je bio ovaj zvekan koji je u mojoj mašti spavao dubokim snom. Zgrabio je nisku bobica na koju su se zakačile još neke kugle i jurio uz borbeni poklič kroz kuću. On jurca a ja Boga molim da se ne polomi. A onda otkri one čupave ukrase koji, umjesto na jelci, zadnje 3 godine završe na našim glavama. I nikako da ih bacimo. Izigrava gimnastičarku sa trakom, peca, jurca, jurca, jurca. Štrasa na sve strane. Kuća polako poprima izgled neke kuće poharane kakvim manjim uraganom.Jeste li znali da kuglice sjajno odskaču od zemlje kad ih neko tresne o nju? I da se sa njima može igrati fudbal? Ukoliko izgubite fudbalsku loptu.

Moj entuzijazam slabio je svakog minuta. Spašavale su me samo vesele note koje dopiru do mojih ušiju u pauzi između pokliča i vriskova oduševljenja pri otkrivanju nekog novog blaga iz kutije. U momentu uhvatih samu sebe da jedva čekam da se operacija ,,Jelka 2017.” uskoro završi. Da uključim usisivač i da nestane sve ono što ne pripada tepihu i kauču. Pomislih da nisam trebala da im govorim da ćemo kititi jelku baš te večeri.

A onda moj ljubljeni sinčić donese kuglicu i izrazi želju da doprinese kićenju. ,,Mama, mogu ji?! Mogu ji?” Naravno da možeš! Okači onu kuglicu gdje je smatrao da će najljepše da se smjesti i stade da se oduševljava: ,,Kako je jepooo!!! Jooooj, baš je jepo!” Radujemo se svi njegovom oduševljenju. Kao da je tek tad otkrio da bi mogao da kiti sa nama i da prestane da uništava ukrase. Ukoliko živite u društvu jednog dvogodišnjala savjetujem ono vino prije nego što počnete sa kićenjem jelke. Opušta nerve. Za slučaj da zvekan ipak ne spava dubokim snom.

Kad smo okačili zadnji ukras i upalili svjećice oduševljenje je dostiglo maksimum. Podsjetih se zašto volim ove momente. Dijete u meni se radovalo i usklikivalo: ,,Kako je jepo!”. Lijepo, nego šta. Tu je da nas podsjeti da je ljepše raditi zajedno. Kakav god rezutat bio. Podsjeti me svaki put kad svjetiljke zasvjetlucaju. Na kraju, poenta novogodišnjih praznika i jeste u vremenu koje provodimo zajedno. Baš nas briga ako je jelka nesrazmjerno okićena. Neka je djeca ukrašavaju. Neće na takmičenje.

(Ne možemo samo mi, odrasli, da se zabavljamo, zar ne?)

SOS linija baner

SOS linija baner

Leave a Reply