Zašto je dječji bijes za roditelje stres i šta može da vam pomogne?

tantrum

PIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Možda vam se desilo da vaše dijete (od dvije, tri, četiri godine) odjednom počne da ispoljava bijes na javnom mjestu ili kod kuće, da se bacaka, udara, plače, vrišti…

Ono što možda ne znate je, da je ovoj burnoj reakciji, prethodilo mnogo toga, samo na to niste obratili pažnju.

Koji su to signali koji upućuju da će dijete obuzeti bijes i kako to možemo da spriječimo ili bar ublažimo? I, što je još važnije, kako da mi ostanemo mirni u toj situaciji?

Prva i najvažnija stvar, kada je u pitanju stanje bijesa kod djece, je da se razumije da to nema nikakve veze sa „nevaljalim“ ponašanjem, bezobrazlukom, inatom, manipulacijom. Dijete od dvije, tri, četiri godine jednostavno nema nikakvu svjesnu ideju da se koristi bijesom da bi nešto dobilo. Uglavnom roditelji upravo to rade, daju mu nešto da bi zaustavili stanje bijesa u koje je dijete ušlo, ali to nije rješenje za ovu situaciju.

U ovom malom uzrastu ispoljavanje bijesa je za dijete samo reakcija i jedini način da se oslobodi emocije koja ga je preplavila u tom trenutku, i koju niti može da prepozna, niti da je opiše, već je samo osjeća kao nelagodu u cijelom tijelu. I zato, dječji bijes nemojte da doživljavate lično, jer on zaista nema nikakve veze sa vama.

Emocija bijesa nastaje iz osjećaja bespomoćnosti.

Prvi razlog je fiziološki – dijete je umorno, gladno, pretoplo mu je, nešto ga boli, mora da obavi nuždu… ali to ne umije da kaže jer je suviše malo. Tada počinje da se vrpolji, nekome se promijeni boja kože i to najčešće lica, a neko dijete počne da kenjka. Ukoliko roditelju promaknu ovi signali, dijete se osjeća još bespomoćnije – ono ne umije i ne može samo da se raskomoti kada mu je vruće, ne umije da kaže da mu se spava već postaje razdražljivo, nervozno trlja oči, zajapuri se u licu…

Drugi razlog je prevelika stimulisanost čula – gužva, buka, stalno „nutkanje“ nečim (od hrane do igračaka), zahtjevi da dijete nešto ispriča, česta smjena aktivnosti…

U oba slučaja, u djetetovom mozgu se zbog osjećaja bespomoćnosti  „pali lampica“ za uzbunu – signal za „bori se ili beži“ reakciju, odnosno kreće lučenje adrenalina i kortizola – hormona stresa. Dijete ovaj „udar“ stresa osjeća tjelesno i tada dolazi do burne reakcije – bacakanja, udaranja rukama, nogama, pa i glavom, vriske i plača. Roditelje ova reakcija uglavnom iznenadi, šokira, a nakon tog prvog talasa iznenađenja kod njih uslijedi osjećaj bespomoćnosti pred ponašanjem djeteta i, pogađate, sada kod roditelja počinje lučenje hormona stresa i ulazak u stanje bijesa. Sada su i roditelj i dijete u stresu i bijesu, a pritisak okruženja – pogledi drugih ljudi, komentari, predlozi kako bi oni to „riješili“ – roditelja dovode u nezavidnu situaciju i njegov osjećaj bespomoćnosti rezultira neadekvatnom reakcijom. On pokušava pričom, objašnjavanjem, zatim  vikom, prijetnjom,  ljutnjom… da smiri dijete, ali ono je još razdraženije! Bijes kulminira kod oboje!

Preporuke za preventivu i izlaz iz ove situacije.

Pratite ponašanje djeteta i njegovo okruženje. Ukoliko primijetite prve naznake da je dijete prenadraženo, odreagujte! Izađite iz prostorije u kojoj je buka, gužva, prestanite da dodatno stimulišete dijete tako što pokušavate da mu skrenete pažnju igračkama, telefonom, grickalicama… Raskomotite ga, osvježite, ponudite vodom, uzmite ga u naručje i veoma malo pričajte! Zadržite smirenost u glasu i uzdržite se od previše objašnjavanja, jer je i to dodatna stimulacija! Govorite samo – tu sam ili tu je mama/tata, proći će…

Ako su vam „promakli“ prvi znaci „upozorenja“ i dijete je ušlo u stanje bijesa, koliko god vam to bilo teško ili neprijatno zanemarite sve osobe (poznate, a posebno nepoznate), koje vas zasipaju „rješenjima“! Kada razumijete da vaše malo dijete prolazi kroz vrlo neugodnu emotivnu buru i da nema kapacitete da se samo sa tim izbori, vaš fokus treba da bude samo na tome kako da mu pomognete i zaštitite da se ne povrijedi. Istraživanja su pokazala da kada smo spremni da razumijemo razloge nečijeg ponašanja, ne ulazimo u stanje stresa ma koliko neugodna situacija bila. To zapravo znači da, kada smo spremni da razumijemo da je dijete preplavljeno emocijom sa kojom ne može samo da se izbori, mi osjetimo empatiju umjesto da se uznemirimo.

Iako ovo u teoriji djeluje logično i smisleno, u praksi nije baš jednostavno da se izvede. Zato treba „uvježbavati“ smirenost i „oštriti čula“ – podsjećati sebe da je dijete koje je u stanju bijesa zapravo bespomoćno, da mi roditelji treba da mu pomognemo da se sa tim izbori, da uočavamo u kojim situacijama najčešće ulazi u ovo stanje… Već poslije nekoliko puta biće lakše da primijetimo one prve signale i da adekvatno odreagujemo.

Za sve potrebna vježba, pa tako i smirenost treba uvježbavati. To možete kroz tehnike disanja, a svakako će vam koristiti da uvijek zadržavate fokus na djetetu, a ne na ljudima oko vas.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply