Kako mirišu bebe

mirisbebe

PIŠE: Sandra, Letnje igralište blog

Moje bebe stigle su sa hladnim vjetrovima.
Došle su sa kišama, sa snijegom, sa ledom.
I onim slabašnim injem u zoru.
Meni, ljetnjem djetetu.
Da ih zagrijem.
Da ih ne dam.
Da ih ne puštam.
Nikada.

Moje bebe mirisale su toplo, mekano, svileno.
Najljepše, najzanosnije.
Meni, ljetnjem djetetu, slijepom za zimske ljepote.
Meni, ljetnjem djetetu, koje nije željelo da diše zimi.
Meni, ljetnjem djetetu, koje je najveće udahe
zbog njih
uzelo baš u zimu,
u hladne, sniježne i kišne dane
kada su se okna maglila,
kad su se motori gasili,
rijeke ledile
a ljudi se mimoilazili lica zagnjurenih u kapute
orošenih nozdrva
bijelih trepavica.

Tjemena mojih beba mirisala su najslađe.
Od tih mirisa moj stomak se i danas prijatno grči.
Leptiri prolijeću njime.
Laste prave gnijezda.
Jer sjećanje miriše.

Dah mojih beba bio je najslađi.
Pokreti njihovih usana.
Meškoljenja u snu.
Podrigivanja.
Mlijeko na jastuku.
Jutarnja protezanja
beskrajno lijena.

I pjevanja,
o, ta bebeća pjevanja!

I taj miris mlijeka kad uđeš u kuću.
Ta praznična atmosfera svakog dana,
svakog trenutka
u slavu novog života.

Taj plač koji i danas odjekuje u mojim ušima.
Taj plač koji je govorio više od hiljadu riječi
i činio da se moji dlanovi znoje kao pred ispit.

Te oči koje se smiju,
te ruke koje pokušavaju da me obuhvate,
jagodice koje šaraju mojim obrazima.

I prvi osmjesi.
I kaše od pirinča.
I prve jabuke.
Crvene. Mirisne.

I on.
Dok ih mazi.
Dok ih hrani.
Nosi u marami.
Dok ih ljubi.
I pjeva im.
I govori im da su najvažnije na svijetu.

Grlili smo se i grijali
dok je vjetar nosio lišće
dok je mraz šarao stakla
dok je snijeg slikao beskrajne bijele mekane svjetove
nestvarne.

I slatke su mi bile te hladnoće.
I voljela sam zvuk vjetra dok sam njih držala u naručju.

Ta tišina dok ih držim na grudima,
dok ih grlim, dok ih nosim,
ljuljam, mazim
i udišem, snažno, najsnažnije
miris koji su odnekud donijele sa sobom.

Krčile su sebi put sazvežđima
i donijele miris duše
miris istine
miris najčistijeg postojanja
miris koji je zarobio svaku jesen,
svaku zimu mog života.

Taj miris
koji volim
koji poznajem
odvajkada
taj miris koji je bio i prije nas i prije njih
i prije svakoga ko je stigao na zemlju
u svijet koji zovemo stvarnošću.

Sad gladim mekane kose
i riječima govorim više nego osmjesima
više nego zagrljajima.

Ali ponekad, samo ponekad
kad mi dozvole da ih mazim
da im tepam
ja osjećam tople mirise ponovo
jer se smirimo
jer se osluškujemo
jer se prepoznajemo.

Kad se ušunjam u hladnu jesenju noć
da pokrijem hladna dječja stopala,
ja prislonim lice o njihove kose
i udahnem
snažno.
I zastanem
sklopljenih očiju.
I zadržim dah koliko mogu
do pucanja pluća.

I smijem se.
I srce mi lupa, jako, od miline
odjekuje u noćnoj tišini
i slaže skladne note sa hukom koji dopire s druge strane prozora.

U crnoj, hladnoj noći,
ja sam najsrećnija osoba na svijetu.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply