Iako nikada nisu mogli uživati u onim prvim trenucima sa djetetom, nisu bili prisutni niti na bebinom rođenju, to zaista ne znači da je ljubav prema usvojenom djetetu manja nego prema svom sopstvenom. Jer vremenom, usvojena djeca postaju sopstvena djeca i tu nema više nikakve razlike. Zna to dobro mama koja je nedavno na blogu Foster the Family Blog objavila jedno vrlo dirljivo pismo upućeno svojoj kćerki.

„Mojoj dragoj kćerki,

Danas je tačno dvije godine otkako si postala dio naše porodice. Za nekoliko sedmica slavićemo i tvoj rođendan, za nekoliko mjeseci svi će papiri konačno biti i gotovi, ali nama je upravo ovaj dan najviše važan. Dan kada si došla k nama da tu ostaneš zauvijek.

Sve mame vole pričati o onim prvim trenucima u kojima su ih njihove bebe učinile ponosnim i sretnim majkama. I onim trenucima u kojima su se tako čvrsto povezale s njima. Eto – i mi isto imamo takav trenutak za pamćenje. Volim te toliko zbog toga što ti jesi i zbog toga što si mi sve pružila od tada.

Kada si nam došla niko od nas nije znao što možemo očekivati. Ti nikada nisi imala pravu mamu, ja nikada nisam imala svoje dijete. I nisam nikada vidjela tako malo dijete koje se toliko boji. Naši prvi dani prolazi su s tvojim suznim očima i ukočenim osmjehom, jer očigledno ni sama nisi znala kako se nositi sa svim onim što te okružilo. Danima nisam vidjela osmijjeh, danima si samo sjedila na jednom mjestu znajući samo za ogradicu koja te, prije nego što si k nama došla, sistemski okruživala i sprječavala te da uopšte pokušaš negdje krenuti.

Ali ja nisam ni tada znala što si ti sve do tada trebalo da znaš. Ne znajući ni jedna ni druga, mi smo ipak napravile toliko toga. U prvih godinu dana ti si zaista procvjetala, a i svaki mjesec kasnije na tebi sam primjećivala toliko toga novog. Posmatrala sam te i divila se toj velikoj promjeni. Odjednom si od onog uplašenog i nesigurnog djeteta postala ona koja zna prevladati svoje strahove, koja se više ne boji ljudi, koja radije bira čvrst zagrljaj od povlačenja u osamu. I dalje me oduševljavaju sva tvoja postignuća.

Prije nekoliko mjeseci sudija je ukinuo posljednje pravo na tebe koje je tvoja biološka majka imala. Bio je to vaš posljednji susret koji baš nije protekao u prijatnoj atmosferi, i znaj jako sam puno plakala nakon toga. Što zbog tebe, što zbog sebe, ali i tvoje biološke majke koja nikada neće biti u mogućnosti da te posmatra dok ovako sigurno rasteš. Ali imala sam i ja svojih dvoumljenja.

Iskreno – nisam očekivala da ćeš se ovoliko osloboditi, da ćeš postati prava mala hrabrica, da ćeš nam dozvoliti da ti se približimo onoliko koliko smo od prvog dana željeli. Ne, to je došlo polako, ali iznenada – u jednoj sedmici tvoje preobraženje je bilo snažno. Shvatila si čini mi se, konačno, ko smo mi i što mi značimo u tvom životu. Osjetila sam to onoga dana kada si se bez imalo razmišljanja popela u moje krilo, uvukla mi se u naručje, poljubila me i rekla mi da me voliš.  To je bilo prvi put. To je bio znak da ti je s nama postalo prijatno. Ma koliko se mi trudili da učinimo tvoj život s nama prijatnim, očigledno ti je trebalo vremena da se privikneš na tu ideju. I kada si me poljubila i rekla mi da me voliš, vratila sam ti poljubac i konačno na glas izrekla da i ja volim tebe. Toliko sam to puta već pomislila, ali još nisam imala hrabrosti da ti to kažem. Sjećaš li se suza u mojim očima koje su se tada pojavile?

Danas je naša velika druga godišnjica, naš veliki dan, ali znaj, i svaki drugi dan biće naš veliki dan. Dan u kojem će u mom krilu uvijek imati dovoljno mjesta za tebe, dovoljno topline u mom naručju, dovoljno riječi koje će ti reći koliko te volim i uvijek će biti dovoljno poljubaca da ti svoju ljubav pokažem i tako. I svaki dan sve više – biće dovoljno ljubavi za tebe. Jer ti si postala moje dijete.

Voli te tvoja mama!“.

Izvor: Index.hr