Porodilje moraju promijeniti stav o rađanju da bi se mijenjala i situacija u porodilištima

36913662 - newborn baby

Teško je odrediti neki svjetski prosjek kada je situacija u porodilištima od države do države prilično različita, ali jedno je sasvim sigurno i svuda jasno – žene nisu zadovoljne tretmanom za vrijeme svog porođaja i tu se nešto pod hitno mora promijeniti. A promijeniće se očigledno tek kada porodilje promijene svoj stav prema rađanju. Kako? Portalu Mothering.com predlaže vrlo jednostavnu ideju koja je vrlo logična.

Većina žena danas rađa u bolnicama i iako se mire s proživljenom situacijom malo koja zapravo nema nešto da kaže. Primjetna je jedna kontradiktorna činjenica, a to je da su današnje žene puno informisanije od nekadašnjih generacija, a opet, kada stignu u porodilište malo koja zapravo traži sva svoja prava. Tako se velikoj većini porodilja čak i tokom porođaja bez ikakvih komplikacija uglavnom svjesnom oduzimaju mnoga prava, a žene najčešće ćute. Na primjer  – uzimaju im bebe odmah nakon porođaja iako svaka žena ima pravo da odlučiti kada će se rezati pupčanik, koliko će dugo bebu držati uz sebe prije pregleda i slično (o načinima porođaja da i ne pričamo) i zato se tu nameće jedna misao. Ponašaju li se žene isto tako ćutljivo, ranjivo i poslušno u ulozi potrošača, kada su u šopingu ili kada zahtijevaju da im se ispune sva njihova potrošačka prava?

Zato bi se žene u porodilištu trebalo da se ponašaju kao potrošači, a ne kao pacijenti, jer razlika bi mogla biti ogromna.

Porodilje koje na sebe gledaju kao na pacijentkinje ponašaju se kao da su trudnoća i rađanje zaista bolest; oslanjaju se na mišljenja i savjete jednog ljekara; bez pogovora troše i koriste ono što im je savjetovano, bez obzira na njihovu cijenu i kvalitet; osjećaju se da nemaju moć svog mišljenja, odnosno, oslanjaju se na milost ljekara ili ljekarskog tima.

A kako bi se ponašala ista ta porodilja ako bi na sebe gledala kao na potrošača s pravima, a ne na pacijenta: takva porodilja zna da trudnoća nije bolest i da je porođaj, koliko god komplikovano zvučao jedna zapravo prirodna pojava koju žena može napraviti i bez ljekarskog tima, ali živimo u modernom uzrastu u kojem se logično očekuje, ako ih već ima, da će onda ljekari biti uz ženu kao pomoć, ali ne i kao jedina “glava” koja se sluša i od koje isključivo zavisi sam porođaj. Porodilja/potrošač imaće i iskoristit će sve prilike da se obrazuje, da nauči što može očekivati od svog tijela, ima pravo i iskoristiće to pravo prilikom planiranja svog porođaja, i na tome će insistirati baš kao kada za sebe kupuje komad prikladne odjeće. To su potrošačka prava na koje smo navikli. Navikli smo se boriti za sebe i do posljednjeg eura, a opet u porodilištu tako često zapostavljamo moć sopstvenog prosuđivanja, mišljenja i definitivno sopstvenih prava.

Primjećujete li razliku? Vjerujemo da da jer žena potrošač nikada se neće ponašati ćutljivo, slabo, ranjivo niti će podleći mišljenjima drugih ukoliko se ono kosi s njenim. Ili drugim riječima – žena potrošač od same sebe nikada neće praviti žrtvu niti će samu sebe gledati kao žrtvu.

Naravno da to ne znači da će žene osnažiti sebe do te mjere da će u bolnice ulaziti kao terminatori izvikujući svoja prava i prijeteći svima ko im se nađe na putu, ali samo mali zaokret u pogledu na sebe mogao bi zaista učiniti čuda. Ne samo da sebe prestanu gledati kao bolesnice, već i da ljekare prestanu gledati kao jedine, apsolutne i nezamjenjive pružaoce svojih usluga. Jer oni jesu pružaoci usluga, ali zaista nisu jedini čije je mišljenje baš toliko važno.

Rađanje je čin koji definitivno spada u jedna od najvažnijih događaja jedne žene i zato je čudno da na primjer, na putovanju insistirate na posljednjem detalju koji ste  zamislile, za kojeg znate da imate pravo, a onda u porodilištu ćutite i samo se prepustite mišljenjima drugih. Misleći da su samo oni jedini mjerodavni.

A kada bi žene konačno na sebe gledale kao na potrošače čije je mišljenje važno, tada bi se tako znale postaviti i u delikatnom činu rađanja, bez straha. A iako bolnice rade na principu pravila koja se moraju poštovati, a koja su najčešće povezana sa zakonima, ženama uvijek ostaje dovoljno prostora ne samo da izraze svoje mišljenje već i da zaista insistiraju na svim svojim pravima. Jer njih bolnica ne može samo tako ignorisati. Može pokušati, ali ne i ne dozvoliti ukoliko onaj kome se usluga pruža insistira na njima. Jer pacijenti nisu tu zbog bolnica i ljekara, ljekari su ti koji moraju biti na usluzi njima. A tu se često, gledanjem ljekara kao na bogove, gubi ta logika zdravstvenog sistema, ko je tu za koga i ko koga na kraju plaća. U potrošačkom društvu je to barem jasno i logično, ali u zdravstvenom baš i ne.

I zato su žene te koje, barem kada pričamo o rađanju, imaju moć – ne bolnice, ne osiguravajuća društva, ne političari, ne ni pružaoci usluga – već žene same.

A dok god žene ne koristr tu svoju moć pravila po kojima će bolnice i ljekarski timovi raditi ići će u korist njima, odnosno njima niz dlaku, jer na kraju, zašto bi iko komplikovao svoje poslovanje (priznajemo, prava porodilja prilično su opsežna) ako onaj koji koristi njihovu uslugu ćuti i ne buni se.

I zato drage porodilje ne ćutite više, dobro se raspitajte na što sve imate prava i nemojte više na sebe gledati kao krhke žrtve već na potrošača koji će se boriti za sva svoja prava. Tek tako može se promijeniti kolektivna svijest pružaoca usluga – u ovom slučaju – medicinskog tima u porodilištu.

Žene, vi i vaša beba morate biti najvažniji!

Izvor: Index.hr

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Polovično tačno. Porodjaj nije šoping. Osim što je sama hospitalizacija (pogotovo prva, a obično je tako) traumatična, postoji niz drugih faktora zašto žena postaje ranjiva na porodj. Neizvesnost, strah za sebe i bebu, odvajanjr od porodice, nepoznati ljudi…. Procedura koja nam nije poznata… Samim tum što ste polugoli je već dovoljno da se osećate inferiorno. Zato se žene često osećaju kao zatvorenici, a bebu doživljavaju kao vlasništvo bolnice. Zato je potrebno da i osoblje bude obučeno da umanji sav stres, da bi žena mogla da se oseća sigurnije i zatraži svoja prava

  2. Da li zene u nasim porodilistima imaju pravo da traze nesto od pomenutih stvari, npr. kidanje pupcanika u kasnijoj fazi, nakon sto prestane pulsacija ili bi se takav zahtjev smatrao mijesanjem u posao strucnog osoblja?

  3. Tekst sa kojim se apsolutno ne slazem! Na oba svoja porodjaja sam se osjecala PREDIVNO zahvaljujuci dr Globarevic i osoblju koje se naslo u smjeni. Oba puta sam izrazila bojazan od epiziotomije i oba puta su smo se slozili da se ne radi. Beba je po rodjenju bila na mojim grudima KOLIKO SAM JA HTJELA a svih dva sata u sali je bila u mom narucju. Pokazali su mi je od glave do malog prsta i pitali je li ok sad da beba ide u box a ja na odjeljenje! Tako da sam ja prezadovoljna nasim porodilistem i zarko zelim da nam u svim institucijama u drzavi bude takav tretman za dobrobit svih!

  4. Ja sam trazila da mi daju bebu posle porodjaja, dobila sam je dvije sekunde dok su nam kacili narukvice… obrazlozenje-znojava sam pa da se beba ne inficira iako je beba bila odmah vec uvijena u pelenu… nakon toga nista vise nisam pitala jer bih slusala iste pridike i obrazlozenja uz ljutiti pogled, a nije bas prijatno kad ti taj boravak u bolnici prodje kroz nervozu…
    Ne treba porodilje da mijenjaju stvari nego zene generalno, a kad vec odu na porodjaj, tada treba da se prepuste prirodi i doktorima…

  5. odlican tekst! i odlicna metafora sa sopingom – jer koja od nas zena kupi… uzme i plati ono sta joj se plasira… i to sve cuteci da ide linijom manjeg otpora… da se ne zamjeri nekome… ne bogami nijedna od nas, nego za svoje pare biramo najbolje…a koliko je moguce u Cg sve to sprovesti… to je vec pitanje naseg mentaliteta i neprosvijecenosti… gledamo na porodiliste kao na bolnicu (gdje su bolesnici) i tako ce biti dok god se na trudnocu i na porodjaj gleda kao sta mi u Cg gledamo… imala sam srecu da se porodim u inostranstvu i moje iskustvo je prelijepo… ne razlikuje se tu nista sami cin porodjaja od ovog naseg u nasem KBC-u… ali se razlikuje odnos medicinskog osoblja… upravo svi gledaju na tebe bas kao na ” potrosaca” jer oni opstaju od nas “kupaca” i nema tu neke filozofije, opustena atmosfera i medjusobno postovanje… konkurencija je velika, sve su to privatne klinike… ne znam koliko i kako ce ko ovo shvatit, ali pricam i kao dugogodisnji zdrav. radnik DZ u Pg i kao korisnik zdravstvenih usluga… zato,mijenjane svijesti na globalnom nivou i sirenje zdravstvenog sistema, konkurencija… zdrav razum… edukacija… jer najlakse je prihvatit ovakvo stanje kakvo jeste u nasem zdravstvu i kritikovati, a upravo mi korisnici zdravstvenih usluga / potrosaci mozemo to da promijenimo… i na kraju – nijesmo ni svi isti 😊

  6. IZ UGLA JEDNOG OCA : Mojoj suprugi su u KC Pg 3 puta odmah u prvom satu buđenja nakon carskog donosili sina da ga vidi,i sve joj lijepo objasnili,a i meni ka ocu. Ni jedno pravo joj nije bilo uskraćeno, donosili joj ga redovno na podoj,informisali je o stanju djeteta kada god bi KULTURNO I LIJEPO BEZ VIKE I NEREVOZE zamolila, tako da mi evo i sa drugim bebanom imamo samo rijeci hvale za KC Podgorica,a tipa price:”Plati pa se klati…su bizarne,centa jednog nijesmo nikog castili.Jesmo samo svojevoljno kad sam dosa da ih izvedem iz bolnice castio cokoladom i sokom.Ovo nije na sramotu,no na pohvalu svima koji rade u KC.Jako su ozbiljni i profesionalni sto mnogim ne odgovara.Imaju i oni svoja pravila koja PORODILJE takođe treba da postuju da bi bile ispostovane.

Leave a Reply