Kako da naučite dijete da sačeka sa „…moram nešto da ti kažem“

Little boy with finger on lips concept for secret, silence or just shh

Sigurno se iznervirate zbog iskakanja reklama i kolačića koji prekriju ekran svaki put kada pretražujete sajtove na internetu. Ili se sjetite neprijatnog iskustva kada vam je usred važnog sastanka zazvonio telefon. Dok istrčavate iz kancelarije i propuštate ključne tačke sklapanja ugovora, kako biste odgovorili na poziv misleći da je nešto hitno u pitanju, sa druge strane žice čujete glas ljubazne prodavačice iz Teleshopa koja vam nudi najnoviji model pegle po povoljnoj cijeni. Niko ne voli/ne želi da ga u nečemu prekidaju osim u uzuzetno rijetkim slučajevima, kao kada vas u dva ujutru probudi zvuk telefona kako bi vam saopštili da ste jedan od nominovanih za Nobelovu nagradu za književnost.

Roditeljima ponekad nije lako da se naviknu na to da moraju da prekinu onaj „najslađi“ san i usred noći ustanu iz kreveta jer bebi treba zamijeniti pelenu ili nahraniti je, a potom otpjevati nježnu uspavanku kako bi se ponovo uspavala. Ipak, prava borba tek slijedi kada dijete počne da koristi najveći dar koji je dat čoveku – „moć govora“. Mališani u ranom uzrastu uživaju da su u centru pažnje. Dok plač koriste samo kao privremeno rješenje kako bi dobili ono što žele, trajni način da utole svoju glad za pažnjom pronalaze u čavrljanju bez prestanka, zbog čega se roditeljima često učini da čuju njihov glas čak i kada spavaju. Djeca tada nisu svjesna da možda prekidaju važan razgovor koji vode odrasli, odnosno da se ponašaju nametljivo. Kako da ih u tom slučaju naučite šta je društveno poželjno i prihvatljivo ponašanje, a šta nije? Na koji način roditelji treba da reaguju?

„Govori samo kada ti se neko obrati“

Ovo pravilo nalazi se na rigoroznijem dijelu spektra mogućih reakcija roditelja na prekidanje. Neki ljudi vjeruju da je veoma važno naučiti djecu od malih nogu da je nekulturno i neprihvatljivo upadati odraslima u riječ. Mališani uopšte ne treba da učestvuju u tom razgovoru, a ukoliko ga prekinu, posebno ako roditelje vuku za ruku ili im se unose u lice kako bi pridobili njihovu pažnju, potrebno je sankcionisati takvo ponašanje kako bi što prije usvojili ovo pravilo i počeli da ga se pridržavaju. Dok reakcija roditelja zavisi od toga kako su raspoloženi u tom trenutku i njihove procjene, treba imati na umu da vikanje na dijete („Vidiš li ti da razgovaram?“) i strogo kažnjavanje mogu da proizvedu samo kontraefekat. Zastrašivanje ili traumatizovanje mališana negativno će se odraziti na njegovu psihu, što za posledicu ima povlačenje djeteta u sebe, bez želje da više bilo šta kaže ili podijeli sa roditeljima. Takođe, to može da proizvede gubitak njegovog samopouzdanja, zbog čega odrasta u introvertnog pojedinca usled emocionalne nepristupačnosti i nedostupnosti roditelja kada su mu tokom djetinjstva bili najpotrebniji.

„Čekanje je zabavno“

Djeca često vide svijet samo iz svoje perspektive, smatrajući da sve njima treba da bude podređeno. Osim toga, njihovo upadanje u riječ i prekidanje razgovora u početku nije odraz nevaspitanja. Mališani u ranom uzrastu osjećaju instinktivnu potrebu da odmah kažu sve što im padne na pamet. Njihova kratkoročna memorija tada još nije dovoljno razvijena, pa je strah da će kasnije zaboraviti ono što žele da izraze sasvim opravdan. Zato roditelji imaju važan zadatak da ih postepeno uče da treba da sačekaju svoj red. Usaditi mališanima vrlinu strpljenja predstavlja izazov, ali i značajan benefit. Pravilo negdje na sredini raspona reakcija roditelja je da ukoliko žele da nauče svog mališana da bude strpljiv, i sami moraju tako da se ponašaju.

Budite im dobar uzor. Trudite se da ne prekidate svoje sagovornike, naročito ako je taj sagovornik vaše dijete. Ako vam se i omakne, obavezno se ispravite: „Izvini što sam te prekinula. Nastavi, molim te.“ Na taj način ćete naučiti dijete kako da se ponaša u istoj situaciji. Takođe, pričajte im o tome kako ste vi njih morali da sačekate ispred škole ili poslije treninga. Ili neka pođu zajedno sa vama u prodavnicu, a kada završite kupovinu, stanite u red na kasi. Zadajte im da urade nekoliko zadataka iz matematike ili pročitaju par strana knjige prije nego što večeraju ili pogledaju omiljenu emisiju na televiziji. Takve metode mogu da vam pomognu da odgajite dijete koje krasi nevjerovatno strpljenje.

„Budite super roditelj“

Ovakva reakcija odnosi se na tolerantan kraj spektra kada neki roditelji smatraju da ni pod kojim uslovima dijete ne smije da se ignoriše. Bilo da se nalazite usred razgovora preko telefona ili ste zauzeti sa gostima kod kuće, ukoliko ste potrebni svom djetetu, istog trenutka budite dostupni za njega. Iako je dobro biti stalno na raspolaganju svom mališanu, postoji rizik da dijete postane previše željno vaše pažnje, ili da je olako shvata pa zaboravlja da možda neće uvijek biti centar vašeg univerzuma. Drugim riječima, postoje ljudi van svijeta njegovih potreba kojima takođe morate da se posvetite. Previše svega je loše. Zato ne dozvolite da zbog „previše“ vaše pažnje dijete postane „previše“ egocentrično. Umjesto toga, naučite ga da ima svijest i razumijevanje za tuđe potrebe.

Obavestite dijete o obavezama koje vas čekaju tokom dana, kao što je konferencijski poziv, i zamolite ga da vas tada uopšte ne prekida. Takođe, možete da zaokupite njegovu pažnju nekim drugim aktivnostima, kao što su slaganje kockica, gledanje crtaća, ili drugim stvarima koje voli da radi, kako biste mogli da obavite važan razgovor na miru. Ukoliko je potrebno, ne obazirite se na njegove upadice, kako bi mališan shvatio da to nije put do cilja. Najvažnije je da pohvalite dijete kada primijetite da se lijepo ponaša i nagradite ga tako što ćete brzo reagovati i obratiti mu se. Na taj način podstaknućete mališana da nastavi da slijedi takav model ponašanja.

Izvor: Fondacija Novak Đoković

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply