Mama, tata, pričajte tako da vas razumijem!

razgovorsadjetetom

PIŠE: Dragana Aleksić, Family coach

Imate li ideju od čega sve zavisi da li će nas dijete razumjeti i poslušati?

Šta je to što utiče da nas dijete zaista čuje i sluša šta mu govorimo?

Kako pričati, a da to ne bude puko izgovaranje riječi koje ne daju rezultat?

Ponovili ste djetetu nešto bezbroj puta, ali ono jednostavno ne reaguje na vaše riječi? Prije nego što pomislite kako ga niste dobro vaspitali, pročitajte šta može da bude razlog ovakvog ponašanja.

Postoje tri kanala za prijem i obradu svih informacija koje stižu do nas, pa tako neko bolje „razumije“ kada informaciju vidi, neko kada je čuje, a neko kada osjeti kako ona utiče na njega. Svi imamo sva tri kanala, ali nisu svi podjednako aktivni. Šta to znači? Svaku informaciju naš mozak oblikuje, pretvara u formu koju ćemo najbolje razumjeti na osnovu kanala koji je za nas dominantan. Pa će tako, na primjer, osobi kojoj je vizuelni kanal najrazvijeniji, prilikom kupovine garderobe biti mnogo važnije kako nešto izgleda nego kako se u tome osjeća i na osnovu toga će doneti odluku da li će to nešto kupiti ili ne. Osoba kojoj je dominatan kanal za osjećanja će odluku o kupovini npr. kola, donijeti na osnovu toga da li joj je u njima udobno i da li se osjeća bezbjedno, a ne kako kola izgledaju, koji je model, boja i sl. Ljudi kojima je dominatan zvučni kanal odluke donose na osnovu toga kako je nešto rečeno, obraćaju pažnju na ton i boju glasa i ako im se ne svidi kako neko priča sa njima to će biti presudno za odluku.

Kako da prepoznamo ove kanale?

Korisno je da prvo prepoznate koji je vaš kanal, a onda djetetov, da biste uvidjeli kako vi govorite i onda prilagodili taj govor djetetu. To je najlakše primijetiti po riječima koje najčešće koristite, kao i ponašanjima u nekim svakodnevnim situacijama.

Na primjer, ako često zovete nekog da mu nešto pokažete umjesto da mu objasnite riječima, ako govorite „Vidi, Pogledaj, Pokaži…“, ako rukama pokazujete oblike ili pokazujete rukom gdje sagovornik da gleda, možete pretpostaviti da je vaš kanal vizuelan.

Ako dok pričate vaš glas ima čitav spektar melodija, ako naglašavate reči podizanjem ili spuštanjem glasa, ako imate dobar osećaj za ritam (ovo se kod dece lako uoči), ako govorite „Slušaj me, Reci mi, Kaži…“, vaš kanal je najverovatnije auditivni/zvučni.

Ako sporo i teško donosite odluke, ako radije kupujete stvari zato što vam je udobno u njima, a ne zato što izgledaju moderno, kupujete hljeb zato što lijepo miriše i topao je, a ne zato što vam treba, ako govorite sa većim pauzama „…Da razmislim… Hm… Sačekaj…“, najvjerovatnije je da je vaš kanal u osjećanjima.

I kod djece ćete ove razlike uočiti po riječima, i po tome na šta reaguju,  a na šta ne.

Kako ovo možemo da primijenimo u komunikaciji sa djecom da bi nas ona bolje razumjela?

Dok izgovaramo riječi mozak našeg sagovornika/djeteta ih „pretvara“ u niz slika, niz tonova ili niz osjećaja. Ako mi koristimo riječi koje su specifične za naš kanal – vidi, pogledaj, pokaži mi, gle ovo… djetetu koje informacije razumije preko osjećaja ili zvuka to neće privući pažnju. Dakle, razumjeće nas samo dijete koje ima isti kanal kao i mi.

Sigurno vam se desilo da ste više puta pozvali dijete da dođe da ruča, a da se ono nije odazvalo niti došlo za sto. U ovim situacijama je lako pomisliti da nas dijete namjerno ne sluša, ignoriše, pa čak i da je bezobrazno. Na sreću, uglavnom ništa od ovog nije tačno, već jednostavno ne pričamo tako da djetetov kanal registruje informaciju. Razlog za to je što mi pričamo uglavnom na nivou navike, pa uvijek na isti način izgovaramo iste rečenice u istim situacijama, i, pogađate, zato što uvijek govorimo kroz naš dominatni kanal. Sada kada znamo za ove kanale koji filtriraju informacije lakše je da razumijemo da nema baš mnogo smisla ponavljati isti zahtjev na isti način.

Ako primijetimo da dijete ne reaguje na to što govorimo, onda to treba da kažemo drugačije!

Kako?

Sljedeći put kada zovete dijete da ruča – Dođi za sto, gotov je ručak!, samo ono kod kojeg je aktivan zvučni kanal će se zaista odazvati, dok će djetetu vizuelnog kanala informacija biti jasnija kada je tako oblikujemo – „Pogledaj, ručak je na stolu.“ Možemo čak i da mu rukom pokažemo, odnosno da mu usmjerimo pogled ka stolu – „Vidi, sve je spremno.“ Za dijete kojem je kanal u osjećanjima, poziv na ručak bi glasio – „Čeka te omiljeno jelo (ukusno), dođi dok je toplo. Hajde da uživamo u ručku. Mmmm, kako ovo lijepo miriše…“

Ovo je vrlo pojednostavljena priča o kanalima za prijem informacija, jer kao što sam na početku rekla, svi imamo sva tri, svi su aktivni, pa se može desiti da se na primjer dva prepliću. Ono gdje ovu temu možemo maksimalno da iskoristimo je da primijetimo kada to što govorimo daje rezultat, a kada ne, i da onda pokušamo da to kažemo drugačije.

Ako ste vizuleni tip i primijetite da govorite rečenice tipa – „Jel ti vidiš šta ti ja govorim! Pogledaj kakva ti je soba. Gledaj me dok ti pričam! Pokaži mi da vidim ja kako ti to radiš…“, a dijete ne reaguje, napravite test i promijenite ih! Unesite malo melodičnosti u glas, možete i da bukvalno otpjevušite  – „HeeEEJ, sluuušaj meee…“ ili – „Reci mi da li hoćeš da ti sipam još supe. Kaži mi kada ćeš srediti sobu…“,  i posmatrajte da li ste mu privukli pažnju, da li ima reakcije i odgovora na vaša pitanja. Ako ima onda i ubuduće pričajte kroz ovaj kanal. Ako nema probajte da se „obratite osjećajima“ – „Jel ti ukusna večera? Kako se osjećaš u novoj jakni? Da li su ti cipele udobne?“ Ovaj tip djeteta će u kupovini, npr. džempera, reći „Lijepo mi je u njemu“, dok će vizuelni reći „Sviđa mi se!“

Ako primijetite da govorite – „Slušaj me dok ti pričam. Jel me ti čuješ?“ ili stalno pozivate i dozivate dijete „Dooođi!“, jasno je da koristite auditivni kanal, ali ako je dijete vizuelac ili u kanalu osjećaja, neće uvijek reagovati na zahtjeve onako kako vi to očekujete i biće mu mnogo jasnije kada mu se obratite „njegovim jezikom“.

Ovo su zaista male razlike i nekada ih je teško uočiti, ali ako pažljivo slušate koje riječi dijete koristi i zatim ih ponovite u nekom zahtjevu, vidjećete kako se mijenja reakcija.

Sad je jasno da dijetetovo ponašanje, odnosno neslušanje, nema veze sa tim da je nevaljalo, nego  „samo“ ne pričate na istom kanalu.

Kao i uvijek napominjem da je za sve potrebna vježba, a kada razumijemo kako ovi filteri funkcionišu i kod nas i kod djeteta, lakše je da ih uočimo i mijenjamo.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply