Dovoljno dobra mama

mamaibeba3PIŠE: Čarapice blog

Imala sam plan. Znala sam sve o roditeljstvu. A onda sam postala majka.

Čvrsto vjerujem da se s rođenjem djeteta rodimo i neki novi, bolji, drugačiji mi. Kako bih drugačije mogla objasniti toliku promjenu u shvatanjima, razmišljanjima, doživljaju sebe i ljudi oko sebe? Kako drugačije da shvatim zašto je ono što sam planirala da budem toliko različito od onoga što sam sada?

Kada smo došli kući iz porodilišta, osjećala sam se kao prevarant. “Oni nemaju pojma kome su povjerili tu sićušnu i nemoćnu bebicu na čuvanje”, mislila sam. Ja samo izgledam kao da znam šta treba da radim, ja jesam njegova mama, ali ne znam kako da budem mama. Sjećam se da nisam znala na koliko sati treba bebi mijenjati pelene (ako se nije ukakila u međuvremenu). Nisam znala kako da bebu držim da podrigne, pod kojim uglom i kojim intenzitetom da je lupkam po leđima. Koliko je normalno da beba spava? Zašto takve stvari ne pišu na internetu? Zar ne postoji neko uputstvo za rukovanje, neki osnovni priručnik koji bi ti ćušnuli uz namig u torbu, uz otpusnu listu? Neka skripta, nešto? Ne?

Drugačije sam ja to zamišljala. Oduvijek sam mislila da odrasli znaju šta treba da rade. Da ću jednog dana, kad ja postanem taj odrasli, otkriti strogo čuvane tajne o tome kako biti odgovorna odrasla osoba i dobar roditelj koji drži konce u svojim rukama. Zamišljala sam da se te tajne odraslosti prenose nekim vrlo tajanstvenim obredom inicijacije, kada te, ne znam, okruže babe i mame i objasne ti kako da budeš mama kojoj se ne mrve kore od pite i koja ne zaboravlja patofne za vrtić, koja svakog dana stigne da posluži zdravu večeru, koja nikada ne viče i koja podatak da se rerna ne čisti sama nije saznala na teži način. Ništa se od toga nije dogodilo, ja sam i dalje ona ista, a život ide naprijed i očekuje od mene da budem em odrasla em još i roditelj. I šta mi drugo preostaje nego da improvizujem – namjestim ozbiljan izraz lica i djelujem kao i svi drugi – da tačno znam šta radim i kuda sam pošla.

Istina je malo drugačija. Ja zapravo nemam pojma šta radim. Sumnjam u svoje roditeljske sposobnosti i preispitujem se stalno. Nekada mi moje odluke djeluju više kao posledica instinkta za preživljavanjem nego racionalne odluke odgovornog roditelja koji ima jasan cilj i plan. Na sreću, takvi trenuci su rijetki. Mislila sam da ću do trećeg rođendana pohvatati te cake oko roditeljevanja, ali… Stvari se samo komplikuju. Ne postoji pravilo, blog, priručnik niti uputstvo koje bi moglo da me pripremi za ovakvu vrstu odgovornosti. A čitala sam, nije da nisam čitala sve što mi je dolazilo pod ruku.

Zato što je moje dijete, kao i svako drugo, jedinstveno i drugačije. Zato što prije ili kasnije, na lakši ili teži način saznamo – univerzalna rješenja ne postoje. Postoje samo pokušaji, uspjesi, greške i ponavljanja. Ponavljanja grešaka i ponavljanja pokušaja, pa dok ne uspije. Ili dok ne prođe faza. Jer niko nikad nije dokazao da li je njegov metod zapravo bio uspješan, ili je dijete prosto samo od sebe riješilo da pređe na novu zanimaciju. Ipak, biramo da vjerujemo da mi tu nešto korisno radimo, bajemo, utičemo, ispravljamo, usmjeravamo, korigujemo, podržavamo, oblikujemo. Tako nam je lakše valjda.Ciljevi nam se mijenjaju. Znanja o našem djetetu, o odnosima, vrijednostima, okolnostima u kojima nam djeca odrastaju iz dana u dan nam se sve više otkrivaju. Ostati isti i dosljedan sve je teže. Dosljednost postaje imaginarno biće koje živi u mašti budućih i novopečenih roditelja dok sa bezbjedne udaljenosti zamišljaju svoje roditeljstvo. Dosljednost je nešto poput Djeda Mraza za odrasle – negdje oko druge godine roditeljstva shvatite da ne postoji. Među nama – dosljednost je precijenjena. Ali priznati da si pogriješio nije isto što i biti nedosljedan.

Preozbiljno shvatamo sebe. Teret koji smo sebi nametnuli prevelik je za naša roditeljska pleća koja ionako piju svakog jutra hladnu kafu i spavaju u projseku tri sata manje nego što je normalno, žvaću brokoli dok maštaju o perecama. Preozbiljno shvatamo svoju djecu, koja se usput baš dobro zabavljaju, i to najviše onda kada izgubimo kontrolu nad njima. Ko koga zapravo tu uči i mijenja?

Odavno sam izašla iz “nama to ne može da se desi” zablude. Kako sam samo bila slatka dok sam ga onako čistog i mirnog šetala sigurno uvezanog u marami, potpuno pod mojom kontrolom! Više ne mislim – nama to ne može da se desi. Sada kažem – bring it on, spremna sam! A nisam. Nisam bila spremna kada se prvi put potukao u vrtiću, nisam bila spremna na prvo – zašto si mi SAMO ovo kupila, nisam imala odgovor na prvo – zašto moraš da radiš, na prvu psovku, nisam umjela da utješim dovoljno prvi put kada mu je bilo istinski teško i kada smo oboje plakali. Improvizujem, snalazim se. I nemam pojma da li sam u tome dobra.

Priznanje da nemam pojma šta radim je rasterećujuće.

I nisam zbog toga loša mama. Čak ni kada viknem, dam plazmu i mlijeko treći put zaredom za večeru, kada veš pakujem jednom u pet dana pa provedem pola sata tražeći dvije iste čarapice u gomiletini, kada ne mogu da odgovorim na hiljadito “zašto” pa odvalim da je ulica uska jer nisu imali dovoljno asfalta da naprave veću (uostalom, kakvo je to pitanje???)…

Ali imam jedan trik. Biram da sebe vidim kao dovoljno dobru. Biram da vidim ono pozitivno – da od gomiletine nespakovanog veša napravim poligon za igru, da nezdrave obroke predstavim kao avanturu, biram da se izvinim iskreno i duboko kada zabrljam i vičem, biram da pamtim lijepe stvari i da usvojim najbolju lekciju koju sam od njega naučila – da se ludo zabavljam u ovoj ulozi mame.

Pomirila sam se s tim da nikad neću imati sve odgovore, a pitanja postaju sve teža. Dobro sam uvježbala “ne brinite, sve je pod kontrolom” facu, idem na roditeljske sastanke i na pijacu i radim sve te odrasle, ozbiljne i važne stvari. Osjećam se prevareno jer nisam iskusila tu “odraslost” i stabilnost koju sam mislila da sve mame i tate imaju. Ali kad pogledam u Duleta – vidim ono isto povjerenje koje sam imala u svoje roditelje, jer mama zna SVE, mama zna najbolje.

Ne, sine moj, mama ne zna mnogo toga, nesigurna je i uplašena i više od tebe. Ali dajem sve od sebe da u tvojim očima budem Supermama. I to se jedino važi.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply