Od kada sam mama

majakaisin

PIŠE: Čarapice

“Moj život nikada više neće biti isti” – pomišljala sam još u trudnoći. Nekada ushićeno, nekada prestravljeno. Znala sam da se od dana kada postanem majka sve mijenja. Očekivala sam odricanje, davanje, promjenu načina života, izolaciju, brigu, brigu, brigu i ljubav.

Očekivala sam jednosmjerno davanje – da ću ja biti stub, stijena, a on biće koje ću usmjeravati i od njega stvarati jedinstvenu, cjelovitu jedinku. Ono što mi se dogodilo prevazišlo je sva moja očekivanja – davanje, vođenje, usmjeravanje, mijenjanje, stvaranje – bili su obostrani.

Moj svijet je postao obojen i bogat, drugačiji, sadržajniji, otkada imam njega. Radujem se sitnicama, ponovo se divim pojavama na koje sam bila navikla. On mi postavlja pitanja koja preslažu moje viđenje svijeta, daju mi nove ideje i razvijaju maštu. Mjesec je svake večeri drugačiji, jesen je fantastična jer sakupljamo lišće i plodove, one rešetke za odvod kišnice su baš zanimljiva mjesta, ponekad se čak i u gradu vide zvijezde, a kako samo predivno svira gelender ispred naše zgrade! Ne znate koliko malo znate o svijetu dok vam dijete ne postavi par pitanja. Otkrivanje odgovora na njih je dio magije i ponovo me vraća u djetinjstvo. Uz to, imam priliku da iznova osjetim ukuse i mirise djetinjstva, da bez griže savjesti gledam crtaće, da se podsjetim koliko sam voljela neke bajke, igram se lego kockicama, đuskam besramno i pjevam na sav glas, da se valjam po podu, plačem od sreće, uživam ušuškana pod ćebencetom, da se igram u pijesku i skupljam lijepe kamenčiće.

Od kada sam mama, vrijeme mi protiče sporije. Roditeljstvo me je podstaklo da usporim, da zastanem, da pokupim kesten sa zemlje ili rukama prođem kroz pijesak, samo da ga osjetim pod prstima. Sada imam vremena da sjednem i posmatram fontanu, jer on to želi. Tempo njegovih koraka mi baš odgovara jer stignem da posmatram ljude, prirodu, životinje. Kada sam prije njega poslednji put vidjela mravinjak? Ne sjećam se. Naučila sam da ne postoji obaveza koja je neodložna, da nema posla koji ne može da se prekine, i da je komunikacija potcijenjena. I da su zagrljaji prekratki. Naučila sam da usporim samo da bih više cijenila stvari oko sebe i njegovo prisustvo pored sebe.

Od kada sam mama, prisutna sam. Prestala sam da ljude posmatram posredstvom ekrana, isključila sam se sa društvenih mreža, sve rjeđe fotografišem i snimam svoje dijete, a sve više osluškujem, posmatram i uživam. Prisutna sam i ne mogu biti srećnija zbog toga. Bolje se koncentrišem, trezvenije razmišljam, a manjak informacija koje sada primam u odnosu na ranije me je neopisivo rasteretio. Naučio me je da je biti prisutan najvažnije. To se prenosi ne samo na odnos sa njim, već na odnose sa svim meni dragim ljudima i drago mi je što se i na taj način vraćam u prošlost – više se viđamo, družimo, više komuniciramo.Ja sam njegova mama i od prvog dana sam dala i njemu i sebi obećanje da ćemo biti iskreni. Iskrenost se vježba, naročito iskrenost koja nije gruba već ohrabrujuća i podsticajna. Ukoliko uspijete da budete iskreni prema trogodišnjaku, a da ne povrijedite njegovo samopouzdanje, njegova osjećanja ili ga ne rastužite, onda zaslužujete medalju za iskrenost. A kada vježbate, kada se trudite, onda se ta iskrenost prenosi na odnos sa drugim ljudima i, najkasnije i najvažnije – odnos prema sebi samom. Ovo nije bilo potpuno prijatno iskustvo, ali je preporođujuće.

Od kada sam mama – više posmatram ali i više vidim. Uzalud nam sva samokritičnost – dok ne vidite svoje dijete da onako maleno i nevino čisto izgovara neku gadost koju je od vas naučilo ili radi nešto što je od vas vidjelo, dok ne načini pokret koji je za vas karakterističan ili se nestrpljivo naljuti kada vas je dovoljno čekalo – nećete sagledati sebe u pravom svjetlu. Nisam ni znala koliko su neki moji postupci loši dok ih on nije iskopirao. Nisam ni znala koliko ga požurujem, a u isto vrijeme očekujem od njega da me čeka – dok mi se nije istim tonom obratio. Ljudski je griješiti i posljednje što želim svom detetu je mamu koja filtrira sve što iz njenih usta i glave izađe, ali je tako oslobađajuće znati da si neke svoje greške u mogućnosti da popraviš, a da neke baš i ne želiš i da je to ok. Eto, na primjer, to (ne)strpljenje… Na tome sam svjesno i mnogo radila. I mnogo sam mu zahvalna što me je njemu naučio.

Moja sjećanja iz djetinjstva su jako slaba – tek u obrisima. Strahujem da se Dule jednog dana svega ovoga neće sjećati, da se ni ja većine događaja i uspomena neću sjećati. I tu, baš tu uviđam snagu i značaj porodice. I tada, baš tada sam shvatila koliko sve što jesam dugujem onima koji su me kroz život vodili. I obožavam svoju novu ulogu, svoju novu odgovornost. Volim tu privilegiju da njegove poraze i pobjede doživljavam kao svoje i da mogu da ih s punim srcem sve ponovo proživim, sa odstojanja dovoljnog da on ne osjeti da mu smetam. Kada razmišljam o budućnosti, shvatam da konkretna sjećanja i nisu toliko važna. Od svega što bih voljela da mu ostane urezano je vjetar u leđa i oslonac koji će u porodici uvijek imati.

Od kada sam mama, shvatila sam da je to jedina uloga koja sigurno i nikada ne prestaje. I to je ono najljepše u njoj.
HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply