Klinceze i prinčevi

princ

Ilustracija: Srđan Pečeničić

Koliko savremeni roditelji pripremaju djecu za stvarni odrasli život?

Često se može čuti da je najvažnije i sasvim dovoljno djecu voljeti, pa da će ona izrasti u zdrave i zadovoljne odrasle osobe. Roditelji se trude da, bez obzira na svoje stvarne materijalne mogućnosti, djetinjstvo svoje djece učine dostojnim svojih malih prinčeva i princeza. Djetinjstvo tako postaje bajka u kojoj dijete stalno ima doživljaj da je prihvaćeno, voljeno i srećno. Zbog imperativa stalno srećnog djeteta, roditelji brzo odustaju od svih svojih zahtjeva koji kod djeteta izazivaju neprijatnost, bilo da su ga tjerali na nešto bilo da su mu nešto zabranjivali.

Mnoge psihoanalitičke studije su pokazale da nesrećno djetinjstvo ostavlja značajne negativne posledice na odraslu osobu: neuroze, depresiju, sklonosti ka samoubistvu. Pokazalo se da djetinjstvo bitno obilježava čovjeka, da je dijete, kao što je Frojd rekao, otac čovjeka.

Kada su odrasle generacije djece koje su vaspitane u skladu s ideologijom srećnog djetinjstva, pokazalo se da iako jeste tačno da nesrećno djetinjstvo ostavlja negativne posledice, nije sasvim tačno da srećno djetinjstvo dovodi do razvoja mentalno zdravih i zadovoljnih odraslih. Generacije koje su vaspitane tako što je vaspitanje izjednačeno s pružanjem ljubavi, nisu izrasle u funkcionalne i odgovorne odrasle. Ispostavilo se da ove generacije na ovaj ili onaj način odbijaju da odrastu i preuzmu odgovornost za svoje živote.

Kako djeca gledaju na svoje roditelje koji se odriču i žrtvuju kako bi im djetinjstvo učinili udobnim? Iz njihove perspektive odraslost je dosadna, puna obaveza i briga, bez zabave. Njima izgleda kao da od princeze očekujemo da odrastanjem postane pepeljuga.

Umjesto da pripremaju djecu za samostalnost, da ih pored pružene ljubavi disciplinuju, da ih uče korisnim navikama i da ih ograničavaju u rizičnim i negativnim ponašanjima, roditelji koji su prihvatili ideologiju srećnog djetinjstva, ugađaju djeci razmazivši ih ili ih pretjerano zaštićuju.

Kada tako vaspitana djeca odrastu, ona nemaju one karakteristike ličnosti i one vještine koje su potrebne za odgovoran, samostalan život unutar socijalno prihvatljivih okvira. Iako imaju najbolje namjere, roditelji koji stalno prezaštićuju u stvarnosti djecu čine nesposobnim i preosjetljivim na razne negativne situacije. Prezaštićeno dijete izrasta u osobu koja nije razvila svoje sposobnosti i koja u mnogim aspektima ostaje zavisna od svojih roditelja ili koja ovu zavisnost pretvara u zavisnost od partnera.

Model vaspitanja koji ga svodi samo na pokazivanje ljubavi treba prepoznati kao štetan, i treba ga zamijeniti modelom u kojem pored pokazivanja ljubavi roditelj disciplinuje i djeluje kao trener za stvarni život.

Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply